Najava burnog proljeća
Na sjednici Gradskog vijeća Grada Sarajeva nedavno je usvojena inicijativa za ponovno postavljanje spomenika austrougarskom prijestolonasljedniku Francu Ferdinandu i njegovoj supruzi Sofiji na prostoru Latinske ćuprije. Bravo. Lijepa je to inicijativa. Treba da imamo mnogo historijskih obilježja i da to na dostojanstven način predstavimo posjetiteljima našeg grada. To što se povela debata o nadležnostima i što ideja ostaje upravo to, manje je važno za ovu priču od pitanja šta našim gostima, kada dođu u Sarajevo, kažemo zašto ljudi bezvoljno prolaze ulicama? Zašto uvijek nekud žure? Zašto je sve manje omladine? I zašto je kod nas veoma popularna krilatica – šuti, ne talasaj? Spomenike je lako sagraditi, ali ko će izliječiti duše ovog naroda da napokon ugledaju svjetlost dana. Po onome što vidimo i čemu svakodnevno svjedočimo, nema pilule za pomoć.
Pisalo se i još se piše o stravičnoj tramvajskoj nesreći u Sarajevu. Istraga je u toku, a srednjoškolka Ella vodi borbu s povredama. Povrede su takve da su joj ljekari morali amputirati nogu. Cvijet koji je tek počeo da nastaje dijelom je slomljen. Duga je i teška borba pred ovom hrabrom djevojčicom. Prilikom nesreće, Bosna i Hercegovina ostala je bez jednog mladog, pametnog, nasmijanog i vedrog studenta i umjetnika. Erdoan Morankić bio je iz Brčkog. U Sarajevu je studirao. Došao po znanje i obrazovanje. Došao da radi ono što je najviše volio, a ostao bez života. Nema tih riječi koje bi opisale istinsku tugu. Sarajevo i brojni bh. gradovi dugo već oplakuju svoju mladost. Mnogo nam je ubijeno djece. Neke je ubio sistem, a mnoge bahati pojedinci koje taj isti sistem štiti.
Ratnih godina strahovali smo za svoje i živote nama bliskih osoba. Naučili smo šta znači život ili barem mislim da smo naučili. Sve strahote koje rat nosi sa sobom proživjeli su roditelji ove djece. I umjesto da potisnu ružne scene i sjećanja i uživaju u mladosti svoje djece, oni brinu i strahuju za njihove živote. I to u miru. Kada dijete pređe kućni prag i zakorači na ulicu, svaki najcrnji scenarij je u glavama roditelja. Bezbrižnost je nestala. Nisu sigurni ni u školi, ni na ulici, u izlascima s društvom, u kinu i tržnim centrima...
Trebamo li opet spominjati Jablanicu i žrtve? Trebamo li opet spominjati kako niko nije odgovarao za spominjani kamenolom niti nam rekao da je sve po zakonu? Na upite uvijek odgovori isti – istraga je u toku. Ipak, ova nesreća kao da je, barem malo, promijenila svijest ljudi u BiH. Mladi su na ulicama. Počeli su tražiti smjene vlada, političara i svih odgovornih. Kako za nesreću, tako i za sve druge loše stvari koje nam se dešavaju, a nije da ih nema.
I dok svakodnevno brojimo koliko nam omladine odlazi iz zemlje u potrazi za boljim životom, vidimo da ima i onih koji žele tu ostati i boriti se za bolji život u svojoj zemlji. Ono što je bitno, svakako je mirno okupljanje. Ne dozvoljavaju da protesti prerastu u huliganske izgrede ili radikalizaciju. Mladost kao da je na dobrom putu. Po svemu sudeći, burno bi moglo biti proljeće.
Protesti i blokade najavljuju se svakodnevno. Proteste najavljuju državni službenici, policajci, prijevoznici i demobilisani borci. U HNK-u radnici u zdravstvu već su mjesecima na ulici. U Sarajevu radnici Stomatološkog fakulteta traže isplaćivanje zarađenih plaća i svoja prava. Kao da je građanima strpljenja nestalo. Svi žele javno iskazati nezadovoljstvo, a treba priznati da smo to nezadovoljstvo dugo skrivali pod tepihom. Nakupilo se tu svega. Teško će biti riješiti sve odjednom, ali bitno je početi i napokon reći DOSTA.