Lekcije iz Njemačke: šta preuzeti?

U Bosni i Hercegovini se decenijama sa divljenjem gleda prema Njemačkoj. Često se smatra da je upravo njemačko školstvo ideal kojem treba težiti, mjerilo kvaliteta i model savršenog sistema. “Tako je u Njemačkoj”, nerijetko se koristi kao konačan argument u svakoj raspravi. Ali, u trenutku kada se mi još okrećemo prema Berlinu i Hamburgu tražeći inspiraciju, u samoj Njemačkoj vodi se jedna od najžešćih javnih debata o krizi obrazovanja u Evropi. Rezultati međunarodnih testiranja padaju, digitalizacija kasni, motivacija nastavnika slabi, a društvene razlike sve više utiču na uspjeh učenika. Za Bosnu i Hercegovinu, koja je manja, brža i fleksibilnija od Njemačke, ovo ne bi trebalo biti razlog za zabrinutost, nego za nadu: mala zemlja može učiti iz tuđih grešaka i brže uvoditi inovacije koje velike države teško primjenjuju. Upravo zato vrijedi držati oči širom otvorene kako bismo izbjegli obrasce koji su Njemačku doveli u trenutnu krizu.

Na ovu temu najglasnije upozorava Richard David Precht, jedan od najpoznatijih njemačkih filozofa i autora bestselera, čovjek čije su ideje posljednjih godina izazvale veliku buru u obrazovnoj politici. Precht tvrdi da njemačke škole još rade po obrascima starim pedeset godina: nastavnim metodama koje su nastale u jednom sasvim drugačijem društvu – u vremenu prije interneta, prije digitalne pismenosti, prije promjene načina na koji djeca razmišljaju i uče. Njegova dijagnoza je jasna: dok je njemačka privreda postala globalni tehnološki lider, obrazovni sistem ostao je zarobljen u 19. stoljeću.

Korijeni tog problema sežu u prusku državu. Pruska je u 19. stoljeću stvorila jedan od prvih modernih školskih sistema, ali njegova svrha nije bila razvoj dječije ličnosti, već proizvodnja poslušnih, urednih i discipliniranih građana potrebnih vojnom i industrijskom aparatu. Frontalna nastava, strogo hijerarhijski odnos između učitelja i učenika, uniformni planovi i fokus na pamćenju – sve su to elementi koji su zamišljeni za društvo masovne industrije, a ne za kreativnu ekonomiju 21. stoljeća. Mnogo toga iz tog vremena preživjelo je do danas i čini jezgro njemačkih škola.

Zbog toga učenici u Njemačkoj i danas uče gotovo isto što i njihovi roditelji. Planovi su preopterećeni, metode zastarjele, lektira ista kao prije nekoliko decenija. Stručnjaci ovaj pristup nazivaju bulimijskim učenjem: nauči, reproduciraj, pa zaboravi. Preko 100.000 školskih sati učenik u prosjeku provede u obrazovanju, a vrlo malo toga ostane trajno usvojeno. A smisao učenja nikada nije bio punjenje praznih posuda. Djeca ne treba da budu bačve koje se pune, nego lampe koje se pale – bića čija se unutrašnja radoznalost treba potaknuti da bi znanje imalo smisla. Ako se u školi izgubi radost učenja, nijedan udžbenik, plan ili pravilnik to neće nadoknaditi.

Precht posebno kritikuje i strukturu njemačkih škola zasnovanu na tri puta: osnovna stručna škola (Hauptschule), srednja tehnička škola (Realschule) i gimnazija (Gymnasium). Ovaj sistem je nastao u 19. stoljeću da bi stvarao različite klase radne snage, i upravo zato i danas održava socijalne razlike. Djeca iz slabijih porodica gotovo nikada ne završavaju u gimnaziji, dok djeca iz obrazovanijih porodica imaju mnogo bolje šanse bez obzira na stvarni potencijal. To je put kojim Bosna i Hercegovina ne bi trebala ići.

No možda najprovokativniji dio Prechtove kritike odnosi se na učiteljsku profesiju. On tvrdi da je poziv postao toliko formaliziran i birokratiziran da ga često biraju oni “kojima ništa drugo ne padne na pamet”. Ne zato što učitelji nemaju vrijednosti ili truda – naprotiv, mnogi rade iz uvjerenja – nego zato što sistem ne privlači najkreativnije i najambicioznije mlade ljude. Precht smatra da je učiteljska obuka u Njemačkoj loša: previše teorije, premalo praktičnog umijeća podučavanja. Zato predlaže radikalno rješenje: pola školskog vremena prepustiti ljudima iz realnog života – inženjerima, umjetnicima, majstorima, ljekarima, penzionisanim fizičarima – svima koji mogu ponuditi autentično iskustvo, a ne samo nastavne jedinice. Tako bi se, kaže on, prekinula vještačka granica između škole i svijeta.

Promjena je nužna jer se svijet oko škole radikalno promijenio. Znanje više nije ograničeno na učionicu. Internet, otvoreni kursevi, digitalne platforme i umjetna inteligencija čine školu samo jednim od izvora znanja – i to ne više najvažnijim. Dijete koje želi može samostalno savladati gotovo svaku oblast. To znači da škola više ne treba biti mjesto gdje se znanje akumulira, već prostor gdje se uči kako razmišljati, kako postavljati pitanja, kako rješavati probleme i kako sarađivati. Ako to ne razumije, škola postaje institucija prošlosti.

Zašto se onda ništa ne mijenja? Precht smatra da je i obrazovni sistem sam po sebi postao nekreativan. Učitelji se školuju da poštuju proceduru, a ne da traže nove puteve. Političke rasprave zaglavljene su u starim rovovima: lijeve škole protiv desnih škola, gimnazija protiv jedinstvene škole – dok suštinsko pitanje ostaje nepostavljeno: kako pripremiti djecu za budućnost koja je već počela?

Njemačka je imala desetine reformi, ali Precht tvrdi da je vrijeme reformi prošlo. Reforma znači popravljati stari sistem – a stari sistem više ne funkcioniše. Potrebna je potpuna transformacija: novi učitelji, novi koncepti, nova kultura škole. Potrebna je, kaže on, obrazovna revolucija.

I tu se Bosna i Hercegovina mora probuditi. Kao mala zemlja, imamo nešto što Njemačka nema: sposobnost da brzo mijenjamo pravac, da se prilagodimo, da eksperimentišemo. Ne postoji razlog da ponavljamo njemačke greške, jer naše školstvo još uvijek ima prostora za izgradnju nove vizije. Umjesto da kopiramo modele koji u Njemačkoj više ne daju rezultate, možemo oblikovati sistem koji se oslanja na modernu pedagogiju, razvoj kreativnosti, kritičko mišljenje, praktične vještine i radoznalost.

Djeca koja danas polaze u školu živjet će u svijetu koji će se mijenjati brže nego ijedna generacija prije njih. Njihova budućnost neće zavisiti od gomilanja činjenica, nego od sposobnosti da se snađu u novim situacijama, da stvaraju, analiziraju i pronalaze rješenja koja mi danas ne možemo ni zamisliti. Ako Njemačka danas uči da priprema djecu za prošlost, a ne za budućnost, onda mi u Bosni i Hercegovini imamo rijetku prednost: još imamo vremena i prostora da izaberemo drugačiji put.

Prechtova poruka zvuči kao upozorenje, ali i kao ohrabrenje: obrazovanje se ne popravlja sitnim reformama, ono se mora iznova osmisliti. A Bosna i Hercegovina, ako ima hrabrosti i vizije, može upravo zbog svoje veličine biti među prvim zemljama u Evropi koje će tu transformaciju zaista provesti.