ĐURO KOZAR: Srbija, Mladićev suport

U okviru glorifikacije ratnog zločinca Ratka Mladića koji je, uz državne počasti sahranjen u Beogradu, izgovorena je i tvrdnja da je on, kao komandant Vojske Republike Srpske, od 1992. do 1995. obranio srpski narod, ali nije objašnjeno od koga je ili od čega ga je obranio. Nije ni moglo biti kad se zna da je na Bosnu i Hercegovinu 1992. izvršena agresija iz tadašnje krnje Jugoslavije, jer je Užički korpus JNA borbeno ušao u Višegrad, Novosadski do zuba naoružan u Vlasenicu, niški specijalci u Sarajevo, a nekoliko srpskih paravojnih formacija prešlo je Drinu… Na temelju brojnih stranih i domaćih znanstvenih istraživanja zasnovanih na izvorima različite provenijencije, mogu se utvrditi dvije nepobitne činjenice vezane za rat u BiH: prvo, na Republiku BiH izvršena je klasična agresija, odnosno zločin protiv mira i sigurnosti čovječanstva, što znači da se radilo o međunarodnom oružanom sukobu, i drugo, na okupiranim teritorijama BiH i gradovima pod opsadom, nad Bošnjacima su izvršeni teški zločini i onaj najteži – genocid. Eliminiranje Drine kao granice između “srpskih država” sukladno s formiranjem velike Srbije kao etnički čiste srpske države bio je jedan od strateških ciljeva Beograda.

Prvi masovni, sistematski koordinirani oružani napad započeo je 1. travnja 1992. godine, kada su srpske paravojne formacije, po naređenju šefa srbijanske državne službe sigurnosti Jovice Stanišića, prešle Drinu, napale Bijeljinu i izvršile prvi pokolj Bošnjaka. Američki fotoreporter Ron Haviv, kako je jednom rekao, dobio je poziv od vođe Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana da snimi nekoliko fotografija tog događaja, od kojih se izdvaja fotos srpskog vojnika kako nogom udara glavu bošnjačke žene na pločniku, te jezivi prizor kad čovjek moli za milost minutama prije nego su ga bacili sa četvrtog kata zgrade. Poslije je, pod komandom generala Mladića, izvršeno masovno etničko čišćenje, a pokolji u Prijedoru i Višegradu, masakr u Foči, konclogor Omarska i četvorogodišnja opsada Sarajeva samo su neke od najozloglašenijih posljedica agresije na BiH privukli pozornost svjetskih medija. Na kraju rata dogodio se i genocid nad zarobljenim srebreničkim Bošnjacima, na više lokacija, čiji je naredbodavac bio general Mladić.

Generalu Mladiću nije bilo teško komandovati jer je Vojska RS-a, sve vrijeme agresije, iz Srbije primala logističku podršku koja je bila presudna za formiranje i održavanje operativnih sposobnosti te vojske. Ovaj povijesni i pravni fenomen obuhvata nekoliko ključnih stubova suradnje između Beograda i rukovodstva RS-a na Palama: Mladićeva vojska naslijedila je ogromne količine naoružanja bivše JNA, ali je kontinuirano ratovanje zahtijevalo stalnu dopunu resursa (oružje, rezervni dijelovi, municija i gorivo) koji su stizali iz Srbije. Premda je VRS zvanično formiran 12. svibnja 1992. kao zasebna vojska, Generalštab Vojske Jugoslavije osnovao je tajni 30. kadrovski centar preko kojeg je Beograd nastavio da isplaćuje plate, penzije, zdravstveno osiguranje i obezbjeđuje unapređenja za tisuće oficira koji su služili u VRS-u, uključujući i samog generala Mladića. Oficiri su formalno ostali na platnom spisku SR Jugoslavije, čime je održana komandna i profesionalna struktura VRS-a.

Ratni zločinac Mladić nije okupirao općine u BiH zahvaljujući superiornoj doktrini ili strategiji, nego podršci JNA, tako da kad se ogoli propaganda i sagledaju činjenice, Mladić je u ratu, prema mišljenju pojedinih neovisnih vojnih analitičara u Beogradu, bio izrazito nesposoban oficir, taktički nestručan komandant i na kraju general koji je sistematski gubio teritorije, gurao svoju vojsku u poraze, posebno 1994. i 1995, i završio kao kukavica krijući se 16 godina. Najprije se skrivao u vojnim objektima u Han-Pijesku, a poslije i na drugim lokacijama u istočnoj Bosni, te u Srbiji, gdje mu je Slobodan Milošević osiguravao sigurnost i utočište, posebno u danima kad je intenzivirana potraga za njim. Kad ga je Srbija napokon izručila Haškom tribunalu, on se tokom suđenja ponašao drsko, vikao na sudije i nijednog trenutka nije izrazio kajanje zbog zločina koji su mu dokazani.

O tome kakav je Ratko Mladić bio u JNA, govorio mi je u Sarajevu 2002. general Ibrahim Alibegović (1935-2007), koji mu je bio komandant u Makedoniji, naglasivši da je bio arogantan i surov oficir koji je zbog toga nerijetko bio upozoravan. Alibegović mi je to objasnio: “Imao je Ratko Madić kao oficir visoko mišljenje o sebi i prema potčinjenim se ponašao bahato, nastojeći da ih potcijeni i oni su mi zbog toga upućivali zahtjeve da ih zaštitim”. Kad je kao nadređeni pozivao Mladića na raport i predočio mu žalbe starješina, on je, prema riječima Alibegovića, sve to odbijao govoreći da nije okrutan, nego da od potčinjenih samo traži veću disciplinu i odgovornost u izvršenju zadataka. Shvatio je moj sugovornik da je Mladić takav kakav je – surov i da se ne obazire na kritike. Iz Makedonije je Mladić prebačen na Kosovo, postavljen za pomoćnika komandanta Prištinskog korpusa za logistiku, a onda se neko u Generalštabu 1991. sjetio njegovih loših karakternih osobina i poslao ga u korpus u Knin, u kojem je prvo bio načelnik štaba, a zatim komandant, tako da je bio u mogućnosti da u Hrvatskoj zapovijeda ubijanje civila i ratnih zarobljenika, a to je nastavio i u BiH, zbog čega je i osuđen na kaznu doživotnog zatvora i umro iza rešetaka.