Visoka cijena političke paranoje

U autoritarnim sistemima, nacionalni interesi i ciljevi često su u sukobu s uvjerenjima, željama i nesigurnostima vođe. Što je vlast centraliziranija, to je vjerovatnije da će potonje prevagnuti. Verzije ove dinamike trenutno se odvijaju u Kini – gdje su paranoična čišćenja predsjednika Xi Jinpinga nedavno odnijela dva najviša oficira Narodnooslobodilačke vojske (PLA) – kao i u Rusiji i Sjedinjenim Američkim Državama.

Odluka ruskog predsjednika Vladimira Putina da pokrene sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu 2022. godine savršeno ilustrira ovaj sukob. Samo nekoliko godina ranije, Rusija se pojavljivala kao svjetska sila u finansijskoj tehnologiji, a Brand Finance Banking 500 je rangirao Sberbank, u većinskom državnom vlasništvu, kao najjači bankarski brend na svijetu. Ruski direktni investicijski fond je 2019. navodno prikupio 2 milijarde dolara od stranih investitora za podršku domaćim kompanijama koje razvijaju rješenja umjetne inteligencije – što je dio šireg napora Rusije da ojača svoj startup ekosistem.

Kao što je Putin rekao 2020. godine, visoka tehnologija je bila ključna za osiguranje budućnosti posebne civilizacije Rusije. Ali, tehnološka inovacija ne može cvjetati bez intelektualne slobode i pristupa globalnom znanju. Rat u Ukrajini – proizvod Putinovih fantazija o velikoj sili – doveo je do uništenja oboje. Također je razotkrio korupciju ruske vojne industrije i oficirskog kadra: rani mjeseci rata bili su obilježeni lošom opremom i nesposobnim planovima bitke. To je izazvalo čistku među vojnim oficirima i poslovnim liderima kakva se u Rusiji nije vidjela od pada komunizma.

Danas je Rusija i dalje zarobljena u iscrpljujućem ratu istrošenosti. I dok Putin i dalje naglašava važnost tehnološkog liderstva, Rusija prolazi kroz obrnutu industrijalizaciju, pri čemu visokotehnološke industrije uglavnom ustupaju mjesto radno intenzivnijim sektorima vojno-industrijskog kompleksa.

Poput Putina, Xi dopušta da njegovi lični hirovi i slabosti – uključujući historijsku kompleks inferiornosti i snove o imperijalnom naslijeđu – oblikuju njegovu politiku, a naročito njegov nezaustavljivi plan za ponovno ujedinjenje s Tajvanom. Ali, njegova očigledna opsesija eliminisanjem prijetnji njegovoj vlasti, bilo da dolazi od moćnih generala ili korporativnih titana poput Jacka Ma iz Alibabe, mogla bi biti njegova Ahilova peta.

Od dolaska na vlast 2012. godine, Xi je smijenio više od 200.000 zvaničnika, uključujući mnoge oficire PLA, pod izgovorom borbe protiv korupcije. Prošlog oktobra, devet generala je smijenjeno zbog disciplinskih prekršaja i krivičnih djela na radnom mjestu. Oko 29 od 42 najviša vojna lidera u zemlji smijenjeno je, a neki su nestali, od 2023. godine. Dodajte tome nedavno smjenjivanje Zhanga Youxie i Liu Zhenlija, koji se sada istražuju zbog ozbiljnih kršenja discipline i zakona, i PLA je sada gotovo potpuno lišena viših oficira sa stvarnim borbenim iskustvom.

Kina bi mogla skupo platiti Xijevu paranoju – kao i sam Xi – jer je stvaranje vakuuma moći u vojsci rizična stvar. Josif Staljin je to naučio nakon Velikog terora od 1936. do 1938. godine, kada su pogubljena 80 od 100 najviših admirala i generala Crvene armije, te čak 30.000 njenih pripadnika. Očistili su oficire – uključujući maršala Mihaila Tuhacevskog, modernizatora Crvene armije, kao i Vasilija Bljuhera i Aleksandra Jegorova – optuživši ih za zavjeru s Njemačkom kako bi svrgnuli Staljina.

Crvena armija je bila toliko očajna za kompetentnim vojnim vodstvom kada je izbio rat u Evropi da je jedan očišćeni komandant, maršal Konstantin Rokosovski, pušten iz gulaga 1940. godine i potom se vratio u visoku komandu. On je kasnije vodio jednu od udarnih snaga Crvene armije u maršu na Berlin 1945. godine. Kada je Nikita Hruščov 1956. godine održao svoj šokantni tajni govor pred najvišim sovjetskim komunistima, izgovorio je naglas ono što se prešutjelo: Staljinova očajnička borba da sačuva vlast učinila je Sovjetski savez ranjivim na nacističku invaziju i vjerovatno produžila Drugi svjetski rat.

Ova lekcija je promakla američkom predsjedniku Donaldu Trumpu. Bio je period kada je Trump (koji je izbjegao službu u Vijetnamu) uživao da se okruži cijenjenim generalima. Tokom svog prvog mandata, imenovao je Jamesa Mattisa za ministra odbrane, Johna Kellyja za ministra domovinske sigurnosti, a zatim i za načelnika kabineta, a H. R. McMaster je služio kao savjetnik za nacionalnu sigurnost, često ih nazivajući “moji generali”. Ali je Trump ubrzo postao frustriran njihovom posvećenošću održavanju američkih savezništava i poštivanju apolitičkih normi vojske, te ih je otpustio.

Kada se Trump prošle godine vratio u Bijelu kuću, bio je odlučan da ne napravi istu grešku. Odabrao je ministra odbrane Petea Hegsetha, koji je u potpunosti posvećen MAGA cilju, uključujući ukidanje inicijativa za raznolikost, smjenu mnogih visokih vojnih lidera (mnogih od njih crnaca ili žena) i postavljanje novih prepreka za žene i rasne manjine. Nije važno što je Hegseth, bivši komentator Fox Newsa, krajnje nekvalificiran. Odanost Trumpu oprašta greške zbog kojih bi pripravnik dobio otkaz – poput slučajnog dodavanja novinara u Signal chat u kojem su visoki zvaničnici raspravljaju o detaljima predstojećeg vojnog napada.

Postavljanje ulizice i lojaliste na čelo američke vojske znači da nema nikoga ko bi upozorio Trumpa protiv njegove potrage za sve agresivnijom vanjskom politikom, uključujući napad na Venecuelu, prijetnje aneksijom Grenlanda, blokadu Kube i pripreme za napad na Iran. Trumpova administracija sada Ministarstvo odbrane naziva Ministarstvom rata (iako Kongres još nije odobrio promjenu naziva).

Ali, kao i svaki dobar autoritarac, Trump je jednako zabrinut za projiciranje moći u zemlji kao i za to u inostranstvu. Stoga je poslao loše obučene agente Službe za imigraciju i carinu (ICE), odjevene u vojnu opremu, da siju teror u američkim gradovima. Mirni demonstranti koje su agenti ICE premlatili, poprskali biber-sprejom i upucali do smrti, proglašeni su domaćim teroristima, a građani koji se na internetu samo požale na postupke ICE navodno se stavljaju na listu za nadzor. MAGA je ideologija dominacije, koju provode lojalisti različitih sposobnosti.

Ovo jedva ogrebe površinu svih načina na koje Trumpovi testovi lojalnosti i nesigurnost potkopavaju američke interese. Razlika između njega i njegovih autoritarnih kolega je u tome što se u SAD-u brzo približavaju izbori na pola mandata i s rejtingom od samo 37% on možda još uvijek nema sposobnost da očisti zemlju od većine birača.

(Autorica je profesorica međunarodnih odnosa na The New School, koautorica je, sa Jeffreyjem Taylerom, knjige “In Putin’s Footsteps: Searching for the Soul of an Empire Across Russia’s Eleven Time Zones”, St. Martin’s Press, 2019)