Trumpov rizični rat u Iranu

Mnogo se toga može reći o odluci Sjedinjenih Američkih Država da napadnu Iran – i o tome šta bi moglo proizaći iz zajedničkih američko-izraelskih udara na vojne i političke ciljeve širom zemlje. Nažalost, malo toga je ohrabrujuće.

Prije svega, ovo je rat po izboru. SAD su imale na raspolaganju druge političke opcije. Diplomacija se činila obećavajućom kao sredstvo da se spriječi Iran u razvoju nuklearnog oružja. Pojačani ekonomski pritisak je s vremenom mogao dovesti do promjene režima.

Štaviše, ovo je preventivni rat, a ne preemptivni. Iran nije predstavljao neposrednu prijetnju vitalnim interesima SAD-a. Iran nije bio na pragu da postane država s nuklearnim oružjem niti da upotrijebi oružje koje je imao protiv SAD-a. U najboljem slučaju, prijetnja koju je Iran predstavljao bila je rastuća.

Ova razlika je važna. Svijet u kojem bi države vjerovale da imaju pravo poduzimati preventivne udare protiv onih koje smatraju prijetnjama bio bi svijet čestih sukoba. Zato takve akcije nemaju uporište u međunarodnom pravu.

Predsjednik SAD-a Donald Trump odabrao je cilj – promjenu režima – koji je politički, a ne vojni. Ali, iako vojna sila može uništavati i ubijati, sama po sebi ne može dovesti do promjene režima, za što je potreban kolaps režima. Moguće je da će napad SAD-a potaknuti prelazak pripadnika iranskog političkog vodstva i oružanih snaga, ali na to se ne može računati. Hamas i Gaza su podsjetnik da režimi mogu podnijeti nevjerovatne kazne, a ipak zadržati vlast. Čak i ako klerici padnu s vlasti – sigurnosne snage su vjerovatno najbolje pozicionirane da preuzmu njihovo mjesto.

U svakom slučaju, upotreba vojne sile za ubistvo odabranih lidera kao sredstvo za pokretanje promjene režima – taktika koja se često naziva dekapitacija – vjerovatno neće uspjeti u Iranu, gdje se vodstvo institucionaliziralo otkako je preuzelo vlast prije skoro pola stoljeća. Štaviše, vodstvo je imalo vremena da poboljša planiranje nasljedstva u proteklih nekoliko sedmica kako se povećavala mogućnost rata.

Tokom svoje januarske intervencije u Venecueli, Trumpova administracija se ograničila na zamjenu jednog lidera (gotovo ignorirajući unutrašnju opoziciju), dok je u većem dijelu svijeta izbjegavala vršiti pritisak za demokratiju. Međutim, u slučaju Irana, Trump je pozvao na promjenu režima – ali bez pripreme terena za to. Politička opozicija nije ujedinjena niti funkcioniše kao vlada u sjeni, što znači da nije u stanju prihvatiti prelaznike, a kamoli osigurati sigurnost.

Historija ukazuje na to da promjena režima zahtijeva fizičko prisustvo na terenu. To je lekcija iz Njemačke i Japana nakon Drugog svjetskog rata, kao i iz Paname, Iraka i Afganistana u novije vrijeme. Čak i uz prisustvo na terenu, takvi napori često ne uspiju. U Iranu je okupacija nezamisliva, s obzirom na veličinu zemlje i njenu sposobnost otpora.

Sve to znači da je Trumpova administracija odabrala da ostvari najambicioznije ciljeve vanjske politike s ograničenim sredstvima. Čini se da je odbacila rat po izboru sa užim ciljevima, kao što je degradiranje poznatih iranskih sposobnosti u oblasti nuklearnog oružja i balističkih projektila iako je mogla vjerodostojno tvrditi da je te ciljeve postigla. Ako postoji nedavna paralela za ono što se dešava u Iranu, to je Libija, gdje su prije nešto više od decenije zapadne snage svrgnule vodstvo koristeći zračnu moć, ali su se zatim povukle, ostavivši zemlju u haosu.

U iranskom slučaju, čini se da je okupljanje masivne vojne prisutnosti – ono što je Trump nazvao armadom – na kraju izvršilo pritisak na administraciju da djeluje, jer se američke snage nisu mogle neograničeno dugo održavati na lokaciji u stanju visoke pripravnosti. Kao rezultat toga, sredstva politike (vojna sila) mogla su odigrati veliku ulogu u određivanju ciljeva politike, naime, odluke o napadu. Ovo je očigledno suprotno od načina na koji bi se politika trebala voditi.

Gledano iz šire perspektive, SAD su se još jednom odlučile na ogromnu stratešku obavezu na Bliskom istoku. To je u suprotnosti s Nacionalnom strategijom sigurnosti same Trumpove administracije i s realnošću da se najveći izazovi za američke interese nalaze u Evropi i Indo-pacifiku. Ovdje je paralela s ratom u Iraku 2003. godine, još jednim preventivnim ratom po izboru u regiji koji je SAD koštao ogromno.

Američki narod nije spreman za ovaj rat. Nije ni Trumpova politička baza, jer će to uznemiriti tržišta, uzrokovati skok cijena energenata i moglo bi potrajati neko vrijeme. Američki saveznici su također nezadovoljni, jer je Iran već napao nekoliko susjednih zemalja i mogao bi poduzeti korake koji bi naštetili njihovim ekonomijama. Trump nije iskoristio svoj govor o stanju nacije u utorak navečer da bi argumentirao napad na Iran, a veći dio njegove izjave neposredno nakon subotnjeg napada naglašavao je prošle akcije Irana, a ne nove ili nadolazeće prijetnje.

Moguće je da su prošlogodišnje besplatno bombardovanje tri iranska nuklearna objekta i nedavna intervencija u Venecueli naveli Trumpa i njegovu okolinu da budu izrazito uvjereni kako mogu postići ambiciozne ciljeve ograničenim sredstvima i uz niske troškove. Također je mogao biti u iskušenju da postigne nešto historijsko u Iranu – promjenu režima – što je izmaklo njegovim prethodnicima. Još bi mogao uspjeti. Ali, kao pravilo, promjenu režima je lakše pozvati nego uspješno izvesti. Iako je za početak rata dovoljna jedna strana, za njegov kraj su potrebne dvije. Iran sada ima pravo glasa o tome koliko će ovaj sukob postati velik i koliko dugo će trajati.

(Autor je predsjednik emeritus Vijeća za vanjske odnose, viši je savjetnik u Centerview Partnersu, istaknuti univerzitetski naučnik na Univerzitetu u New Yorku i autor sedmičnog biltena na Substacku pod nazivom Home&Away.)