Putopis za pamćenje: Orhideje ispod planine Kinabalu
Kota Kinabalu
Na jednom davnom putovanju, kad smo svratili u lučki grad Surabaju na krajnjem uglu ostrva Java, pored kojeg vjekovima prolaze trgovački brodovi iz Kine i drugih zemalja azijskog istoka, kolega Luka Majić mi je ispričao nešto zgodno i za ovaj moj zapis. Kad im neki pomorac priča zgode sa svojih putovanja, za njegove Dalmatince nevjerovatne kao bajke, jedan od njih bi rekao: “Ma viruj mu, bija je taj i na Surabaji”!
Za Lukine pomorce to je bio kraj svijeta, još samo da se čuje kako mu ime tipično dalmatinski izgovaraju. I ja sam bio u jednom lučkom gradu, još daljem od Surabaje. Pa vjerovali ili ne, ispričaću nekoliko svojih zgoda iz Kota Kinabalu, s krajnjeg gornjeg ugla Bornea, trećeg po veličini ostrva na svijetu. Za mene je to kraj svijeta, bar onog koji sam obišao u dugom životu.
Monstrum od cvijeta
Neću opširnije o podacima koji se mogu lako izguglati na internetu, koji je klasične putopise učinio izlišnim. Samo da kažem da je Kota Kinabalu, zvučnog azijskog imena kao i Surabaja, s tim što kota znači grad, a Kinabalu je dobio po najvišoj planini i na Borneu i u Maleziji. Kako je glavni grad malezijske federalne države Sabah, zajedno sa Saravakom smješten na sjevernim obalama Bornea, u njegovih pola miliona stanovnika izmiješane su desetine etnija i nekoliko vjera. Nezavisna Malezija je uspostavila sistem u kojem se svi njeni žitelji dijele na Bumiputera i Nebumiputera. Prvi su starosjedilački, autohtoni narodi, među njima najviše Malajci, a neznatnom većinom muslimani. Drugi su Kinezi, oko trećine, a Hindusi, desetak posto. U tom kraju ima i kršćana, koji su se spuštali na Borneo s Filipina. Otišli bismo daleko da ulazim u složenu podjelu vlasti među njima, kao i u istoriju. Kota Kinabalu je prelazio iz ruke u ruke španskih, holandskih i britanskih kolonizatora, a u Drugom svjetskom ratu su ga okupirali Japanci. Malo se izvan Azije znalo da su saveznici na kraju tog rata gotovo sravnili Kota Kinabalu, kao Leipzig u Evropi. Bombardovali su ga šest mjeseci, danju-noću.
Nego da se prisjetim svog davnog susreta s jednim Malajcem. Stigavši na Bagdadski univerzitet, na usavršavanje arapskog jezika i književnosti, prvo nas je profesor i pjesnik Ibrahim al-Vaili, nas nekolicinu studenata iz Evrope, Azije i Afrike, ispitao ko smo i odakle smo. Do mene je sjedio tamnoputi mladić koji je rekao da je iz Malezije, iz nekog grada čudnog imena, možda baš Kota Kinabalu. U daljem razgovoru rekao je da je njegov otac rođen i odrastao u plemenu u kojem ljudi jedu ljude. U tom trenu sam se pomakao od njega. Kao kad se u nas u Bosni uradi i kaže: “Gluho i daleko bilo”! Svi su to primijetili i nasmijali se, zajedno s profesorom. A moj kolega je mirno nastavio da objašnjava kako tamo, u tom očevom plemenu, ne ubijaju ljude da bi ih jeli, niti ako su bolovali, nego samo ako zdrav čovjek doživi neku nesreću, naprimjer, ako ga pri sječi šume obori drvo.
To je bilo prije šezdeset godina. A prije dvadesetak do Malezije me odveo posao. Nije mi se išlo tako daleko, sjetio sam se onog studenta iz Bagdada, a vrući su krajevi nad kojima visi ekvator. Kad sam tamo stigao i poživio, uvidio sam da bih se pokajao da sam ga odbio. Nigdje nisam čuo da se priča o kanibalizmu, osim u stranim istorijskim knjigama. Kad sam po dužnosti obilaska glavnih gradova malezijskih saveznih država stigao u Kota Kinabalu, nisam se mogao ni raspitivati za kanibalizam, nije bio red. Nema toga ni u njihovoj propagandnoj literaturi, razumljivo je. Ali je jedan knjižar, pošto u svakom gradu volim da obiđem knjižare, kao da je osjetio da me i to zanima, rekao: “Nema više kanibalizma u ovom kraju, a bilo je, možda ima još negdje u prašumama”. Kad mu ispričah za kolegu s bagdadskih studija, on ipak nastavi: “Nema toga, koliko znam, u Sabahu, ali ni u Maleziji. Ali ima na zapadu Bornea, u Kalimantanu, koji pripada Indoneziji. Tamo je urođeničko pleme Dayak koje i danas prakticira kanibalizam, naročito u međuplemenskim borbama. Indonezijska armija je nemoćna da spriječi lov na ljude tamo. Čitao sam o tome u britanskim novinama”. Vojnici su, kaže, prije tri godine ubili pet Dayaka. Hiljade su ih se okupile na pobjedničkom slavlju, u kojem su ubili i uz ritual jeli tijela preko dvije stotine muškaraca, žena i djece iz protivničkih plemena.
Da se odmaknemo od pomisli na takve prizore, zanimalo me kako bih dopro bar do pozadine prašume Kinabalu, koja se vidi iz grada, kao Bjelašnica iz Sarajeva. Knjižar mi objašanjava da je samo privid da je blizu, ima do vrha pedeset kilometara. A meni savjetuje da odem do prvog sela, na padini KInabalu, kako bih stekao bolji utisak o njegovoj veličini i dubini. “Pošto čujem da znate kako u ovom kraju rastu rijetke sorte orhideja”, dodaje, “tamo ih možete naći ispod gustog drveća pored puta. Čuo sam da tamo raste jedna od najmanjih na svijetu. Mora da znate da i najveći cvijet na svijetu raste u ovim tropima, takozvani monstrum od cvijeta. Metar je u promjeru i težak oko deset kilograma, ali ga nema ovuda”. Priznao sam da nisam znao za taj cvijet, pa mi ga je pokazao u knjizi o flori na Borneu. Zove se refflesia, ima ga i na Sumatri, a zovu ga i cvijet lešina zbog smrada koji širi oko sebe. Meni je izgledao kao ćup oko kojeg pleše pet džinovskih jagoda, rekao sam tom znancu svega o Sabahu i Borneu.
Jesam mu, uz čaj, pričao kako sam bio na svjetskoj izložbi orhideja u Kuala Lumpuru, na kojoj se nije moglo nagledati sedam hiljada vrsta tog raskošnog cvijeta. Da sam pročitao kako se doskora mislilo da je orhideja najprije procvjetala prije više miliona godina u tropskim šumama Azije, baš u predjelima današnje Malezije. Da su se evropske kraljice takmičile koja će imati ljepšu zbirku orhideja na dvoru. Da su strastveni kolekcionari i bogataši trošili i gubili sav imetak da bi se domogli neke rijetke vrste tog cvijeta koji danas više nije privilegija imućnih. I da i danas najradije raste u tropskim vlažnim predjelima kao što je ovaj oko ekvatora. Pa sam i ja u predgrađu Kuala Lumpura od Kineskinje Wu kupovao orhideje ljubičastih i ružičastih prelijeva i slao ih u Sarajevo. A Kineskinja Wu bi, bez noge ispod koljena, sjedeći na drvenoj stolici i slažući ih u plitku kartonsku kutiju, rekla svojim pomoćnicima: “Zamislite, šalje naše orhideje čak u Bosnu”.
Tako je i bilo, taksista koga mi je preporučio knjižar, a obojica znaju sve o svom gradu, za male pare me provozao dvadesetak kilometara do jednog brežuljka, usputne benzinske pumpe i jedine radnje. Od guste šume nije se mogao vidjeti strmi stjenoviti vrh Kinabalu. Zato smo mogli zaći malo ustranu, među stabla kroz koja se jedva probijala pokoja zraka sunca. Gazili smo između tropskog rastinja sličnog paprati, oko nas su se pomaljale raznobojne orhideje, dok se nismo zaustavili pored jednog debelog račvastog stabla. Čovjek mi je, oduševljen, pokazao: “Evo, to je ta za koju ovdje misle da je najmanja na svijetu orhideja”! I jeste bila sićušna, bjeličasta, na vrhu stabljike koja se pela po vlažnoj mahovini uz stablo, ne bi li se domogla sunčeve svjetlosti.
Na tom mjestu, s kojeg se ide u još gušću šumu i do vrha Kinabalu, zastali smo još malo. Taksista se čudio što ne pitam za orangutane, svi stranci žele da ih ugledaju. “Nema ih još ovuda, a ja ne volim ni da ih vidim”, kaže. Činilo se da nema nikoga okolo, dok nisam u radnji pokrivenoj drvenim gredama isprepletenim lišćem ugledao kako na dugoj drvenoj klupi leži neka mršava starica, golih preplanulih nogu. Bila je nepomična, kao da spava, dok je nismo razbudili glasovima. Prodavala je sokove i vodu u plastičnim bocama, neke lokalne kekse i ukrase. Kupio sam samo jednu razglednicu, na kojoj je pisalo Mt. Kinabalu. Taksista je, razgledajući je, rekao da se mi nalazimo tu negdje ispod slova Mt. Uz sjećanja, ta razglednica je jedino opipljivo što i danas čuvam s tog putovanja. Šaljući je sutradan u Sarajevo, napisao sam: “Ako moja unuka Istra jednom dopre do Kinabalu, neka zna da će njegov vrh tada biti viši, pošto svake godine poraste pola centimetra”.
Čudesan svijet ribica
Sutradan sam, zajedno s prijateljem, veteranom Energoinvestovog inženjerstva Hamdijom Đulimanom, obavio posjete zvaničnicima Sabaha, da vidimo ima li kakvog posla za naše firme. Nije ga bilo, daleko im je Bosna, shvatili smo. Ali smo dugo sunčano popodne proveli na jednom ostrvcetu blizu Kota Kinabalu. Moglo je biti Manukan ili Sulug, ali ne najveće, Gaja, na koje hrle turisti. Ovo naše je bilo gotovo pusto, s dugačkom blagom obalom. Do njega svaka dva sata čamci dovoze i vraćaju u grad rijetke putnike, znatiželjnike čiste prirode. Neke stare drvene svlačionice su se raspadale, pa smo se poskidali onako, među drvećem i zaplivali.
Tada mi se najednom ukazao drugi, podvodni dio prirodnih ljepota tog tropskog kraja svijeta. Znao sam da ronioci sanjaju da zarone u kao suze bistra mora upravo oko istočnih obala Bornea. Oni koji imaju velike pare, ili ih skupljaju godinama u tu svrhu, uspiju da dođu na takmičenja u ronjenju, posebno na ostrvima oko grada Sipadana, s one strane planine Kinabalu. I uz jadranska ostrva je more bistro, lijepo je u njega zaroniti. Ali ovo što sam vidio uz obalu malog ostrva nadomak Kota Kinabalu, samo jednom se doživljava, bar u mom životu. Ne, nisam ni tu ronio dublje, nego se umirio, pokušavajući da se održim na vodi i gledam ispod sebe u čudesan svijet raznobojnih ribica. Čekale su da se potpuno umirim, pa su mi plesale oko nogu i grickale nokte, dok su se ispod njih njihale morske trave i drugo rastinje. Zastao bi mi dah, u trenu sam poželio da tako ostanem, ne vraćam se u zemaljski svijet. Kad više ne bih mogao izdržati da ne dišem, izišao bih na pješčanu obalu i pozivao, jednom, pa drugi put Hamdiju da i on ostane duže pod vodom, da se nagleda. On bi zaplivao polako, ali nije nijednom zaronio. “Ne mogu ja to, bolan, zaboli me glava!”, odgovarao mi je glasno.
Godilo mu je, kao i meni, ta dva-tri dana bijega iz vlage Kuala Lumpura i redovnih poslova. Kad sam se vratio u Sarajevo, a prije mene i moj prijatelj s kojim smo znali fino posjediti, viđali smo se, ali mnogo rjeđe nego u Maleziji. Neko mi je od starijih energoinvestovaca, najedanput, rekao da je Hamdija Đuliman bolestan, i to opasno, smrtno, da ima tumor na mozgu. Odmah sam se sjetio našeg puta u Kota Kinabalu i shvatio zašto nije mogao da zaroni u ono bistro more. Da ga ne zaboli glava, govorio je. Otišao sam da ga obiđem. Ležao je u postelji, ali kao da više nije imao nade u ozdravljenje. Izgubio je vedrinu koju je širio u društvu i volju da se šali. Ipak se nasmijao kad sam ga podsjetio kako je izvrtao slova u nazivu Kota Kinabalu, pa je ispalo nešto kao ne baš pristojna sarajevska šatro pošalica s imenima. Više se nismo sreli.
A na Kobiljači, na pola puta od Sarajeva do Fojnice, u proljeće bih u vlažnijem dijelu bašte ubirao desetak sitnih ljubičastih cvjetića, i čuvao ih u čaši po nekoliko dana. Dok ih nisam jednog dana pokazao komšinici Ani Mrdović, ekspertici hortikulture koja subotom u Oslobođenju daje savjete kako najbolje očuvati bilje i rastinje u vrtovima. “Pa to je naša orhideja. To su naši mali kaćuni”, kaže. “Pogledaj pažljivije, pod lupom, prepoznaćeš sve karakteristike orhideja. Nije takva kao ona što si našao u Maleziji, pričao si, a nije ni ta tamo najmanja. Čitala sam da je najmanja otkrivena na Ekvadoru, milimetrima su je mjerili. U nas o tome zna više profesor Elvedin Šabanović. Kontaktiram i sa profesoricom Šoljan iz Zagreba koja je sa saradnicima napisala knjigu ‘Orhideje planina oko Sarajeva’”.
Tako je to. Čovjek hoće da vidi cijeli svijet, a ne zna da je tu, oko njega, samo ga ne vidi. Na onoj razglednici koju sam poslao iz Kota Kinabalu još stoji: “Evo sam došao na kraj svijeta... Nema dalje i ne treba dalje. Valja se vraćati svojima i svom Sarajevu”.
