Mogu li si Sjedinjene Države priuštiti Trumpov rat s Iranom?

Donedavno, jedno od najdubljih uvjerenja pokreta MAGA bilo je da se američka krv i blago ne bi trebali trošiti u inozemstvu dok Amerikanci – i američki san – pate kod kuće. No sada se vođa pokreta, predsjednik Donald Trump, naglavačke upustio u skupi rat protiv Irana.

Američko-izraelska kampanja protiv Islamske Republike sigurno će znatno opteretiti američki budžet u vrijeme kada su javne finansije zemlje već na neodrživom putu. Također će nastaviti povećavati međunarodne cijene nafte i plina u vrijeme kada Sjedinjene Države već imaju problem s pristupačnošću. Nijedan ishod ne sluti na dobro za inflaciju i zapošljavanje u SAD-u, s obzirom na to da su izgledi već sumorni nakon neočekivano negativnog mjesečnog izvješća o zaposlenosti.

Čak i prije početka rata s Iranom, Trump je sugerirao da SAD-u treba značajno proširenje budžeta za odbranu, predlažući da se on poveća za 500 milijardi dolara godišnje sa svoje trenutne razine od bilion dolara. Sada, kada su SAD upletene u rat punog intenziteta koji bi se mogao odužiti i zauvijek promijeniti geopolitičku mapu svijeta, Trumpov argument za značajno povećanje izdvajanja za odbranu čini se da je postao još jači.

Naravno, prerano je za procjenu direktnih troškova rata, jer niko ne zna koliko će biti dug i intenzivan. Ali znamo da trenutno košta oko milijardu dolara dnevno. Račun za jednomjesečni sukob koji Trump predviđa stoga bi se približio 50 milijardi dolara, a troškovi će nastaviti rasti što duže rat traje.

Pored direktnih troškova zamjene američke municije i opreme, postojat će i drugi razlozi za povećanje budžeta za odbranu. Za početak, Pentagon će se možda morati pripremiti na scenarij u kojem je čitav Bliski istok destabiliziran, posebno ako Trumpova administracija naoruža iračke Kurde, što će antagonizirati Tursku i možda potaknuti druge separatističke pokrete unutar Irana. Drugo, s obzirom na to da je američka pažnja preusmjerena, Rusija i Kina mogle bi vidjeti priliku da istaknu svoje zahtjeve u Ukrajini, odnosno Tajvanu, zahtijevajući još veću američku vojnu potrošnju kako bi se održalo odvraćanje.

Kao što je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Milton Friedman volio reći, ne postoji besplatan ručak. Nigdje se ova maksima ne primjenjuje prikladnije nego na vojne intervencije. Ratovi u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu pokazali su da SAD nisu dobre u biranju između oružja i maslaca. Čini se da uvijek žele oboje, iako nastojanje da se postigne oboje nosi rizik od stvaranja inflacijskog pritiska.

Ovo je danas posebno relevantna briga. Prema Kongresnom uredu za budžet, SAD mogu očekivati budžetske deficite koji premašuju 6% BDP-a u dalekoj budućnosti. To znači da je na putu da premaši omjer duga i BDP-a zabilježen na kraju Drugog svjetskog rata.

Trumpovu administraciju možda nije briga za pogoršanje američkih javnih financija, ali tržišta obveznica svakako jeste. Obično, kada su geopolitičke tenzije pojačane, međunarodni investitori jure prema sigurnosti američkih državnih obveznica. No, prinosi obveznica rastu od početka rata s Iranom, što je još jedan znak da strani investitori možda gube apetit za američkim dugom.

S obzirom na to da američka vlada finansira budžetski deficit od 2 biliona dolara i ove godine obnavlja otprilike 9 biliona dolara dospijevajućih obveznica, gubitak stranog interesa za njen dug je posljednja stvar koja joj je potrebna. SAD također nije u poziciji apsorbirati šok na tržištu energenata. Ali čini se da je to ono što nas čeka. U borbi za opstanak, iranski režim očajnički pokušava izvesti rat svojim susjedima u Perzijskom zaljevu i ometati plovidbu u Hormuškom tjesnacu, kroz koji prolazi 20% svjetske opskrbe naftom. Goldman Sachs je 4. marta procijenio da bi petonedjeljno zatvaranje ovog ključnog plovnog puta moglo dovesti cijene nafte iznad 100 dolara po barelu. Zapravo, taj je prag već premašen.

Iako je američko gospodarstvo daleko manje ovisno o uvozu nafte nego što je to bilo tokom prethodnih skokova cijena energenata, sigurno ne bi bilo imuno na gotovo udvostručenje cijene nafte od početka godine. Međunarodni monetarni fond procjenjuje da bi “ako cijene energije održe porast od samo 10% tokom razdoblja od jedne godine, to dodalo 0,4 postotna boda inflaciji i usporilo ekonomski rast za 0,1-0,2% na globalnom nivou. Takvi stagflacijski efekti dodatno bi pogoršali već ionako tešku budžetsku situaciju smanjenjem poreznih prihoda.

Poznati politički strateg James Carville slavno je izjavio da je, kada je riječ o pobjedi na izborima, ekonomija sve. Ako je i dalje u pravu, dugotrajni iranski rat mogao bi predstavljati pravi problem za Trumpove republikance na međuizborima u novembru. Ako SAD zaista dožive kombinaciju krize na tržištu obveznica, veće inflacije i gospodarskog usporavanja, Trump i njegova stranka mogli bi zažaliti zbog svoje izdaje agende “Amerika na prvom mjestu”.

(Autor je viši suradnik Američkog instituta za poduzetništvo, bivši je zamjenik direktora Odjela za razvoj i pregled politika Međunarodnog monetarnog fonda i bivši glavni ekonomski strateg za tržišta u nastajanju u Salomon Smith Barneyju)