Male jeftine rakete kao prva linija odbrane: Evo čime će Evropa zaustaviti stotine ruskih dronova
Diljem Europe i Sjedinjenih Država obrambene kompanije ubrzano razvijaju male i jeftine rakete — odgovor na izazov koji je nametnuo rat u Ukrajini. The Telegraph navodi da je NATO 9. septembra morao podići F-16 kako bi srušio oko dvadesetak dronova koji su prešli granicu s Poljskom; za presretanje je potrošeno otprilike 570.000 eura u projektilima, dok pojedinačna vrijednost dronova Shahed iznosi tek djelić te cifre, a polovina pokušaja presretanja bila je neuspješna. Kao odgovor, europski čelnici najavili su uspostavljanje „zida dronova“ na istočnom krilu NATO-a — kombinaciju sustava za elektroničko ratovanje i presretanje.
Jedan od projekata usmjerenih na taj cilj dolazi iz Frankenburg Technology. Njihov izvršni direktor Kusti Salm predstavio je raketu Mark 1 — projekt veličine baguettea, dugačku svega 65 centimetara, zamišljenu kao prvu liniju obrane protiv ruskih dronova dugog dometa. Mark 1 može letjeti oko dva kilometra, ali ima ograničenja: slabije bi funkcionisao u pustinjskoj vrućini ili arktičkoj hladnoći. Izrada jeftine rakete pokazala se kao ozbiljan izazov i za iskusne raketne inženjere: dok zapadni arsenali raspolažu skupim, visoko-sposobnim raketama, tvorci Marka 1 ciljaju na drugačiji pristup — projektil „dovoljno dobar“.
Trenutna preciznost projekta je oko 56 posto, a cilj je povećati je na 90 posto. Salm direktno kaže: „Ne ispričavamo se zbog činjenice da proizvodimo oružje. Ne bojimo se reći da ih proizvodimo kako bismo srušili ruske dronove dugog dometa. I nimalo se ne ispričavamo zbog činjenice da će ovo biti najpotrebnija sposobnost u zapadnom svijetu u sljedećih pet do deset godina.“
Tvornice za proizvodnju Marka 1 već su uspostavljene u dvije članice NATO-a, s planom da se proizvode stotine projektila dnevno. Iako Salm ne otkriva tačnu cijenu, navodi da iznosi otprilike desetinu cijene postojećih protuzračnih sustava — primjerice, Stinger projektil koji košta skoro 500.000 eura. U malenom kućištu potrebno je smjestiti bojevu glavu, senzore i gorivo, što otvara tehničke probleme: kako gorivo gori, promjena težine značajno mijenja kut nagiba rakete. Zato je tim Frankenburga eksperimentirao s oblikom, položajem krila, težištem i centrom tlaka kako bi maksimizirao preciznost.
Da bi savladali te izazove unatoč ograničenom budžetu, Frankenburg je angažirao vrhunske stručnjake. Glavni inženjer Andreas Bappert, autor sustava za protuzračnu obranu Iris-T koji se koristi u NATO-u i u Ukrajini, dio je tima. Tu je i inženjer koji je radio na projektilu Spear III u MBDA UK, kao i, prema Salmu, „latvijski genijalci“ čije vještine ne stičeš preko vikenda gledajući YouTube. Fabian Hoffmann, stručnjak za raketnu tehnologiju, objašnjava da iako ima mnogo stručnjaka koji znaju izraditi bojeve glave, senzore ili motore, vrlo malo je ljudi koji znaju integrirati sve podsustave u operativan projektil — to je posao koji mogu obaviti tek „nekoliko desetaka“ ljudi.
Iskusni glavni inženjeri često presude kada nastanu neočekivani problemi: Hoffmann navodi primjer kad netko s trideset godina iskustva prisjeti testiranja iz 2006. koje je otkrilo manji problem s pukotinom na komponenti — sličan problem može se ponoviti i ovdje. Salm zaključuje da Frankenburg privlači talent zbog jasne misije: mnogi se, kaže, „probude, pročitaju vijesti i ogorčeni su nepravdom koja se događa u svijetu“ i žele svoj talent iskoristiti da „nekako okončaju ovo ludilo“.
