Lagarde upozorava Europu: Stari ekonomski model više ne može opstati

Financial Times nedavno je izvijestio da bi predsjednica Europske središnje banke Christine Lagarde mogla odstupiti prije isteka mandata 2027. Iako je od tada izjavila da joj je osnovna namjera ostati, to nije okončalo nagađanja. Ako odluči otići, započeo bi politički napet proces imenovanja novog predsjednika ECB-a.

Ironično je i znakovito da su se glasine o Lagardeinom ranom odlasku pojavile neposredno nakon što je ponudila vlastitu stratešku viziju za Europsku uniju koja se suočava s brzo promjenjivim globalnim poretkom. Svojim intervencijama na neformalnom sastanku Europskog vijeća u Alden Biesenu i na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, objasnila je točno što Europa mora učiniti kako bi osigurala svoj prosperitet i suverenitet u godinama koje dolaze.

Ne prvi put, izdala je oštro upozorenje o ekonomskim i geopolitičkim izazovima s kojima se suočava EU, naglašavajući da bi restrukturiranje poslovnog modela bloka zahtijevalo snažnu financijsku potporu za mobilizaciju ulaganja u inovacije i strateški važne industrije. Ključno je da takva potpora ne može doći samo iz prilagodljive monetarne politike. Naprotiv, ona mora doći od finansijske integracije i veće ponude javnih dobara koja potiču inovacije.

Ako oni koji nadziru fiskalne i industrijske politike odustanu od svojih dužnosti, ECB bi ponovno postao jedino rješenje. No, ovaj scenarij ne bi samo ometao promjenu proizvodnog modela EU, on bi također ugrozio nezavisnost ECB-a i međunarodnu ulogu eura.

Lagarde je ponovila ove stavke u svojim nedavnim govorima, iznoseći inicijative koje EU mora provoditi kako bi upravljala širim strukturnim promjenama u globalnom poretku. Na Europskom vijeću, gdje je nabrojala ključne komponente unutrašnje agende EU, otišla je pravo na suštinu pozivajući na robusniji regulatorni okvir za jedinstveno tržište i veću finansijsku podršku za ulaganja u inovacije.

Štoviše, za Lagarde uspjeh zahtijeva rješavanje problema fragmentacije tržišta duž nacionalnih granica i pokretanje europske sigurne imovine kako bi se uspostavio trajni centralni fiskalni kapacitet. Taj stav distancira se od čelnika koji – bilo iz političkog oportunizma ili nedosljednosti – žele odabrati pogodne inicijative koje služe njihovom kratkoročnom nacionalnom interesu, a istovremeno ignoriraju veće probleme koji koče Europu.

U Münchenu je Lagarde tvrdila da u svijetu kojim sve više vlada gola moć, EU mora ojačati vlastite lance vrijednosti ispunjavanjem tri kriterija. Prvo, lanci vrijednosti koji podupiru stratešku autonomiju trebaju se tretirati kao ključna sredstva koja spadaju pod evropsku kontrolu. Drugo, Europa mora identificirati strateške čvorove ključnih lanaca vrijednosti koji se mogu vratiti unutar granica EU. I treće, Europa ne smije dopustiti da postane ovisna o jednom monopolističkom dobavljaču za strateški važne komponente u proizvodnji.

Lagarde je potom zaključila ističući da ovi ciljevi zahtijevaju povećanje utjecaja eura kao međunarodne valute. Tako su unutrašnja i vanjska agenda EU isprepletene: ova potonja ključno ovisi o prvoj. Da bi ojačala euro i smanjila njegovu međunarodnu ranjivost, EU mora dovršiti uniju tržišta kapitala, ojačati svoj zajednički budžet i pokrenuti europsku sigurnu imovinu.

Ali ako je to ono što je potrebno, ne može se zanemariti trenutni stav Njemačke. U slučaju Alden Biesen, njemački kancelar Friedrich Merz pozvao se na sudsku praksu njemačkog Ustavnog suda kako bi odbio predloženo lansiranje euroobveznica (stav koji je bio u suprotnosti s nedavnim izjavama samog predsjednika Bundesbanke Joachima Nagela o potrebi za većim zajedničkim dugom EU). No ubrzo nakon toga, u Münchenu, Merz se predstavio kao oličenje evropskog državnika i osudio je MAGA zbog štete koju je nanio poslijeratnom međunarodnom poretku.

Lagarde implicitno dovodi u pitanje ono što bismo mogli nazvati modelom ograničene odgovornosti na kojem su izgrađeni EU i eurozona. Taj je okvir omogućio Europi da nedovoljno ulaže u zajedničku obranu oslanjajući se na Sjedinjene Države za zaštitu; da iscrpljuje potražnju iz globalnog gospodarstva kroz stalno pozitivan neto izvoz; i da ograničava ECB na regionalnu ulogu, uz pretpostavku da će američke Federalne rezerve osigurati globalnu stabilnost putem svojih swap linija prema drugim središnjim bankama.

Kako Lagarde shvaća, model ograničene odgovornosti više nije prikladan. Zato je nedavno najavila da će ECB ponuditi likvidnost u eurima monetarnim vlastima trećih strana, čime će se transformirati u punopravnu središnju banku sposobnu preuzeti globalne odgovornosti.

Štoviše, EU ne smije samo smanjiti svoj inovacijski jaz u odnosu na SAD i Kinu. To mora učiniti na načine koji uspostavljaju ravnotežu između učinkovitosti, jednakosti i održivosti. To nije mali podvig i ne može se postići tipičnim modelom sustizanja. Ali nije ni nemoguće. Europljani ne smiju podleći uvjerenju da je njihov status digitalnog i umjetno zaostalog toliko ukorijenjen da je nepovratan.

U konačnici, Lagardeina strateška vizija odnosi se na institucionalno samoodržanje. Ona europskim čelnicima poručuje da moraju preuzeti svoju odgovornost sada ili riskirati da ECB bude pritisnut uza zid kada se neizbježno dogodi sljedeći veliki šok.

(Marco Buti je predsjednik Centra “Robert Schuman” Europskog sveučilišnog instituta i vanjski suradnik na Bruegelu. Giancarlo Corsetti je profesor ekonomije na Europskom sveučilišnom institutu. Marcello Messori je izvanredni profesor u Centru “Robert Schuman” Europskog sveučilišnog instituta)