Kako znati kada ste carstvo

Malo se zna o novom okviru koji je američki predsjednik Donald Trump najavio nakon razgovora s glavnim tajnikom NATO-a Markom Rutteom u Davosu. Iako je ublažio strahove od neposrednog obračuna oko Grenlanda, nije riješio temeljni spor. Svi se i dalje moraju pitati: Kada Danska ili Grenland kažu ne, moraju li Sjedinjene Države slušati?

Ovo pitanje dotiče se srži onoga što carstvo jest, a što nije. SAD još nisu carstvo na Grenlandu. Ali ova najnovija kriza čini trag vidljivim. Povijesno gledano, carstva su često prelazila slanu vodu prije nego što su prešla crvenu liniju jurisdikcije, a odlučujući pomak dogodio se kada se utjecaj učvrstio u izravnu vlast. Carstvo stoga predstavlja promjenu autoriteta, kada vanjska sila može nametnuti ishode bez potrebe za lokalnim pristankom.

Nije pitanje imaju li SAD utjecaj na Arktiku, već pokušavaju li ga pretvoriti u autoritet. Trump je poslao jasne imperijalističke signale govoreći o akviziciji otoka i sugerirajući da sila nije kategorički isključena. No, hoće li ti signali postati politika koja će pristanak Grenlanda učiniti neobaveznim, ostaje vidjeti.

Istina, neki riječ carstvo koriste u širem smislu, obično za opisivanje bilo kakvog obrasca dominacije ili prisilnog slaganja. Prema toj definiciji, nastojanje da se stekne Grenland ili kontroliraju njegovi mineralni resursi već se kvalificira. Ali iako ovaj jezik može obuhvatiti stvarne zlouporabe, on također zamagljuje razliku između carstva i hegemonije, koja se odnosi na sposobnost vanjske sile da vrši pritisak i uvjerava bez istiskivanja lokalne vlasti. Carstvo počinje kada odbijanje lokalne vlasti više nema nikakav učinak - kada pravo donošenja ključnih odluka migrira s lokalnog suverena na prekomorsku silu.

SAD još nisu prešle tu granicu. Nije bilo prijenosa suvereniteta, a na otoku nema ni američke civilne uprave. Iako SAD uživaju značajnu slobodu djelovanja kroz prava na stacioniranje, ona su rezultat konsenzualnih dogovora. Sporazum o obrani Grenlanda između SAD-a i Danske iz 1951. - pravna osnova za svemirsku bazu Pituffik, naprimjer - daje SAD-u isključivu jurisdikciju unutar određenih obrambenih područja, bez prijenosa danskog suvereniteta.

Ovi su uvjeti bili široko razumljivi desetljećima. No sada se postavlja pitanje hoće li Trumpova administracija pokušati ograničenu odredbu tretirati kao bianco ček, proširujući perimetar baza pod vlastitim uvjetima i svodeći danski i grenlandski pristanak na jednokratnu formalnost.

Nedavna retorika testirala je tu granicu. Trumpov govor o kupnji Grenlanda 2019. lako je bilo odbaciti kao teatar. Ali kada su se planovi za akviziciju Grenlanda ponovo pojavili početkom siječnja 2026, Trump je sugerirao da je vojna sila “uvijek opcija”. Zatim je iskoristio svoj govor u Davosu kako bi povukao tu izjavu, samo da bi 24. siječnja za New York Post rekao da će SAD ipak dobiti suverenitet nad područjima na Grenlandu gdje se nalaze američke baze.

Ako je to mislio doslovno - kao prijenos teritorijalne vlasti, a ne samo prošireni pristup - to bi označilo odlučan prelazak s utjecaja na vladavinu. Ali ako je “suverenitet” njegova skraćenica za pristup, dvosmislenost je i dalje važna, jer testira hoće li danski ili grenlandski pristanak postati trajno ograničenje.

Štoviše, budući sporazum postignut pod prisilom ne rješava problem legitimnosti, već ga dokazuje. Ako Danska ili Grenland vjeruju da je vojna prisila vjerodostojna alternativa potpisivanju novog sporazuma, pristanak više ne obavlja funkciju koja razlikuje savezničko stacioniranje od imperijalizma.

Posljedice takve prisile mogle bi biti dalekosežne. Trumpova uspješna upotreba te metode na Grenlandu mogla bi postaviti presedan za zanemarivanje pristanka bez formalne aneksije, potičući slične politike drugdje, uključujući i one oko strateški važnih uskih točaka poput Panamskog kanala, a moguće i cijelih zemalja poput Kanade.

Kako bi prelazak granice izgledao u praksi? Prvi pokazatelj bio bi jednostrano širenje ovlasti američkih baza kroz sigurnosne perimetre koji prelaze dogovorenu veličinu. To bi provodilo američko osoblje, opravdavalo bi se američkim procjenama prijetnji i održavalo bez ikakve značajne danske ili grenlandske sposobnosti da ih preokrenu.

Drugi pokazatelj bili bi poslovi s mineralima, lukama ili infrastrukturom gdje lokalni zakoni nominalno ostaju na snazi, ali se provedba prebacuje na mehanizme pod kontrolom SAD-a. Promjena bi bila najočitija ako se sporovi preusmjere s grenlandskih ili danskih sudova na forume gdje SAD imaju prednost.

Treći pokazatelj bio bi ako SAD uspiju ograničiti grenlandska ulaganja, ugovore o resursima ili partnerstva s trećim stranama, što bi impliciralo da otok više ne može smisleno djelovati bez američkog pristanka. To bi se moglo postići raznim mehanizmima, od formalnih prava veta i ovlasti sigurnosne provjere do de facto kazni koje odbijanje američke autorizacije čine pretjerano skupim.

U svakom slučaju, signal je isti. Suglasnost prestaje funkcionirati jer je došlo do promjene u tome tko izdaje dozvole za aktivnosti, tko nadzire granice, tko rješava sporove i tko može zaustaviti projekte. Lokalna uprava više nije važna jer se može zaobići ili poništiti.

Zasad je najbolja oznaka za američko ponašanje hegemonija. Amerika ima strateške razloge za brigu o Grenlandu - arktičke tranzitne rute, podmorsku infrastrukturu, sustave ranog upozoravanja, geografiju sjevernog odvraćanja - i to bi svakako moglo objasniti fiksaciju administracije na otok, čak i ako ne opravdava američku vladavinu.

Ali domaća politika na Grenlandu i u Danskoj i dalje je važna, a kohezija NATO-a ostaje ključna. Redefiniranje vlasti nad savezničkim teritorijem ugrozilo bi temelje Saveza, a SAD se i dalje moraju brinuti o pravnim i reputacijskim troškovima, budući da se oslanjaju na pristanak za stacioniranje i sigurnosnu suradnju.

Amerika možda još nije formalno carstvo, ali se približila granici. Sve dok je pristanak Grenlanda važan, nije je prešla. To će se dogoditi ako i kada reći “ne” prestane imati učinka.

(Autorica je profesorica političkih znanosti na Sveučilištu u Torontu)