Kada je komunizam jedina opcija

Gdje se u današnjem svijetu svi naši antagonizmi i borbe za opstanak konvergiraju? Postoji li jedinstvena tačka koja utjelovljuje našu univerzalnu tešku situaciju? To nisu Gaza, Ukrajina, Sudan ili centri prevare na sjeveru Mjanmara. To je Teheran.

Iranska prijestolnica odbrojava do “nultog dana” kada će jednostavno ostati bez vode. Nije sama. Većina Irana juri prema “vodenom bankrotu”, kada će potražnja trajno premašiti prirodnu ponudu. Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian sada govori o preseljenju prijestolnice i naređivanju evakuacije stanovništva (skoro deset miliona ljudi).

Kriza odražava nekoliko faktora. Neposredni uzrok je teška šestogodišnja suša. Čak i u kišnoj sezoni, Iran gotovo da nije imao kiše. Štaviše, poljoprivreda koja intenzivno koristi vodu i subvencioniranje vode i energije iscrpili su izvore vode u zemlji i iscrpili njene zalihe podzemnih voda.

Zatim, tu je koncentracija ekonomske aktivnosti i zaposlenosti u glavnim urbanim centrima, posebno Teheranu, što je dodatno opteretilo vodne resurse. Gubitak podzemnih voda je bio toliko ozbiljan da dijelovi Teheranske visoravni tonu. Čak i ako se kiše vrate, manje će se skladištiti podzemnih voda nego u prošlosti, jer se fizički prostor za njih smanjio.

Budući da tonjenje koje je sada u toku nije ravnomjerno raspoređeno, cijeli vodovodni i kanalizacijski sistem Teherana se raspada. Plin curi na otvoreni zrak iz probijenih podzemnih kanala.

Iranski lideri su znali za ovaj problem decenijama, ali su uvijek odgađali svaki ozbiljan pokušaj da se s njim pozabave. Umjesto toga, režim je dodijelio resurse svom nuklearnom programu, stranim posrednicima poput Hamasa, Huta i Hezbolaha, te vojnoj proizvodnji, održavajući oružane snage dobro opremljenima i gradeći dronove koje Rusija koristi za bombardiranje ukrajinskih gradova.

Još gore, sada kada je kriza kulminirala, Iranski revolucionarni gardijski korpus stvorio je “vodenu mafiju”. Isušuju se jezera i rijeke koje su opstale hiljadama godina da bi se vodom snabdijevao svako ko sebi to može priuštiti. Prosječno domaćinstvo u Teheranu troši 10 odsto svojih prihoda na vodu, a mnogi ljudi nemaju kupatila i druge osnovne higijenske potrepštine dok režim direktno profitira od krize.

Ali zašto je ovaj stari i stalni problem odjednom postao globalna vijest? Da li je to zato što Zapad želi postaviti temelje za još jedan izraelsko-američki napad (ovaj put pod krinkom još jedne humanitarne intervencije)? Izraelski premijer Benjamin Netanyahu već je cinično iskoristio situaciju rekavši Irancima da će, ako se pobune protiv režima, Izrael poslati stručnjake da se pozabave nestašicom vode.

Osim organiziranja masovnih molitvi za kišu, režim je usvojio sumnjivu strategiju prskanja velikih količina hemijskih soli u atmosferu. Ali umjesto pouzdanog izazivanja kiše, takvo “sijanje oblaka” prijeti da uništi vegetaciju i oteža disanje. Ljudi sve više ostaju kod kuće, a iransko društvo počinje da se raspada.

Što se tiče plana za preseljenje glavnog grada, Pezeshkianove izjave su bile prilično dvosmislene. Da li govori o većini stanovništva ili samo o vladinoj administraciji? Ako je u pitanju druga opcija, šta će se dogoditi sa milionima ljudi koji su ostali? Ako je u pitanju prva, trud bi trajao godinama i nametnuo bi neodrživo finansijsko opterećenje državi - sve bez rješavanja fundamentalnog problema.

Nije iznenađujuće da su desetine hiljada ljudi u Teheranu počele paničariti. Autoputevi sjeverno od grada su zakrčeni automobilima koji se pokušavaju probiti do regije uz Kaspijsko more gdje možda još ima dovoljno vode. Ali šta bi se dogodilo ako bi ove hiljade evakuisanih postale milioni? Turska je očigledna prva destinacija, a zatim Evropa. A šta je sa bogatim arapskim državama u regiji Zaljeva? Zašto se od neposrednih susjeda Irana ne očekuje veća pomoć?

Iako je kriza s vodom rezultat specifične mješavine prirodnih uzroka i političkih grešaka, Iran nije sam. Susjedni Afganistan, naprimjer, provodi velike projekte navodnjavanja kako bi usmjerio vodu prema Kabulu, koji također ide prema bankrotu. Takvi projekti nisu bez kontroverzi jer mogu imati implikacije na opskrbu vodom drugih mjesta, uključujući i ona preko granica. Zato se Egipat, čiji opstanak ovisi o rijeci Nil, tako žestoko protivi projektima brana u Etiopiji.

Šta učiniti? Iako nemam konkretnih prijedloga, opće rješenje čini se jasnim: svijetu će trebati neki oblik komunizma. Ne mislim na nešto poput “stvarno postojećeg socijalizma” iz 20. stoljeća, već na nešto očiglednije i elementarnije.

Ni autoritarne države, ni višestranačke demokratije, niti samoorganizacija na lokalnom nivou ne mogu riješiti probleme poput onih s kojima se suočava Iran. Kada se suočavamo s prijetnjama po naš opstanak kao civilizirane zajednice, jedini izbor je proglasiti vanredno stanje velikih razmjera, što podrazumijeva de facto ratno stanje - ne protiv druge države, već protiv onih u vlastitoj zemlji koji su odgovorni za krizu.

Vanredno stanje ne bi trebalo ukinuti tržišta i nacionalizirati sve, ali bi trebalo uspostaviti javnu kontrolu i regulirati ona područja društvenog života koja imaju direktnu vezu s uzrokom vanrednog stanja. U ovom slučaju, to znači kontrolu distribucije vode. U Iranu je “vodena mafija” trebala biti odmah uništena.

Državna moć (koja se može kretati najbrže) tada mora biti dopunjena lokalno organiziranim aktima solidarnosti, zajedno s mnogo jačim oblicima međunarodne saradnje. Utopijski? Nimalo. Prava utopija je vjerovati da možemo preživjeti bez takvih mjera.

(Autor je profesor filozofije na European Graduate School)