Evropa je danas kuća samotna
Nakon pobjede ekstremne desnice na izborima u Austriji, vrijeme je da se realnosti konačno pogleda u oči. U Europi se nešto dešava, nešto što se već dugo nije dešavalo, toliko dugo da smo naivno pomislili - kako nam se takvo nešto više nikad ne može desiti. Kad je ovog ljeta danska agencija za krizne situacije (Beredsskabstyrelsen, DEMA) objavila proglas sa uputama svojim građanima o kupovanju rezervnih prehrambenih namirnica, sa naglaskom na konzerve - to me nije toliko prepalo. Ono zbog čega sam se zbilja prestrašio, bila je uputa o posjedovanju određene količine gotovine u rukama. Danska vlada je posvetila dva desetljeća da ispere mozak svojim građanima pričom o gotovini kao reliktu nekog prošlog vremena, što joj je pošlo za rukom. Gotovina u Danskoj je danas gotovo iskorijenjena. Kad oni takvi odjednom savjetuju da se ipak podigne određena količina gotovine sa bankomata - smatram da nije mudro stvari potcjenjivati. Naravno, reći će oni, kako se radi o običnim mjerama predostrožnosti, kako nema mjesta panici, pa tako se i ja trudim što manje paničariti. Ipak, s obzirom na geopolitička dešavanja u svijetu, ne mogu baš reći kako sam u nekom velikom zenu pri pogledu na opću stvarnost koja nas okružuje.
Kad je u pitanju ekstremna desnica, dugo smo živjeli u uvjerenju kako je ona u Europi samo dio političkog folklora - kako nema kapacitet za izborne pobjede, kako njena moć ima svoje granice. Meni su mnogi njeni predstavnici ponekad bili neobično simpatični, predmet podsmijeha, dobre šale, materijal za satiričko iživljavanje. Ipak, danas mi više nije do smijeha. Ekstremni desničari više se ne smiju potcjenjivati, oni se realno nisu nikad smjeli potcjenjivati, potcjenjivanje takvih više govori o mojoj gluposti nego što govori o njihovoj. Nakon Adolfa Hitlera potcjenjivati ekstremnu desnicu u Europi može samo netko tko je jako glup ili jako mlad.
Najveća pobjeda ekstremne desnice nije ona doslovno pobjeda - na izborima. Po mom mišljenju, najveća pobjeda je što su njenu retoriku, njene floskule, njene gluposti preuzeli političari koje smo do jučer smatrali pragmatičnim i umjerenim. Desnim ili lijevim centrom. Nedavni vaz predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića pred kamerama, o imigrantima iz Nepala, sa Filipina - samo jedno desetljeće ranije bio bi ocijenjen kao skandalozan. Danas prolazi ispod radara, bez da se netko previše uznemiruje od istaknutih hrvatskih intelektualaca. Ekstremna desnica nas je dobro istrenirala, stvari koje su do jučer bile nemoguće, danas postaju normalne. Pričati na taj način o ljudima koji su dovedeni u Hrvatsku da rade one poslove koje više nitko ne želi raditi, dodatno dolijevati ulje na vatru mržnje prema strancu, baš kao da je i ovako nema sasvim dovoljno, zapakirati to u paraintelektualnu misao - sve to od čovjeka koji je godinama bio personifikacija socijaldemokratije i lijevog centra. To vam je jedina pobjeda ekstremne desnice, ove na izborima širom Europe su zabrinjavajuće, ali manje me brinu od ovih “nevidljivih” pobjeda.
Jan-Werner Müller, poznati njemački stručnjak za populizam i profesor na sveučilištu Princeton, smatra da Njemačka živi najopasniji trenutak u svojoj povijesti od Drugog svjetskog rata. AfD drži za daleko najopasniju ekstremnu desnicu u Europi. Za razliku od Francuske, Marine le Pen i Nacionalne fronte, koje su uložile ogromne napore da se dovedu u red, da se brendiraju kao normalna demokratska alternativa - AfD nije napravio baš ništa od toga. Nije uložio minimum napora da sakrije svoju želju da uništi demokratsko društvo i da prekroji povijest po svojoj želji. Danski centar je stavio svoju ekstremnu desnicu na margine, preuzimajući njenu retoriku oko useljeničke politike, sličnu taktiku primjenjuje i Njemačka. Friedrich Merz je nedavno izjavio da su tri najveća njemačka problema “imigracija, imigracija i imigracija”. Po Mülleru, to je kobna pogreška, vrlo loš pristup, loša taktika. Smatra da je upravo to u interesu ekstremne desnice, da njihove perspektive i pogledi na svijet budu prisutni u medijima, da izlaze iz usta umjerenijih političara. Kad dođu izbori, takvu situaciju vrlo lako obrnu u svoju korist, postavljaju se kao oni koji govore isto - samo što su čvršći, beskompromisniji, jači.
Evropa je danas kuća samotna u kojoj Zločin spi - jesen dvije tisuće dvadeset i četvrte. Hoće li se zlo do kraja probuditi, samo će vrijeme pokazati. U slučaju buđenja tog uspavanog zla, na europsko kršćanstvo, na zapadnodemokratske vrijednosti, na sva naša civilizacijska dostignuća - ne treba previše računati. Carl Gustav Jung, kojem su otac, djed i pradjed bili svećenici reformirane crkve u Švicarskoj, smatrao je kršćanstvo u Europi kao izgradnju katedrale na ruševini paganskog hrama, a sve opservacije o zapadnokršćanskoj civilizaciji odbacivao je sa podsmijehom. Po njemu kršćanstvo nikad nije došlo u Europu u duhovnom smislu, nikad nije transformiralo dušu Europljana. Smatram da je u pravu, da jeste, nikad se holokaust ne bi mogao dogoditi. Iako će se svi odreda pozvati na kršćanske vrijednosti, ekstremni desničari sa svojim vrijednostima su jedina istinska opozicija kršćanstvu. Tužna djeca se njihovog Boga stide, plaču, a oči ih od soli, od boli, peku. Snijeg se tali i proljetne vode teku. Tužnoj djeci ne preostaje ništa drugo do čekanja hoće li im proći dvojka na tiketu. Trenutno gubimo, ali utakmica traje devedeset minuta, ima još vremena za preokret. Treba biti oprezan, ali ne malodušan. Dešavala su se i veća čuda od pobjede zdravog razuma nad ludilom. Oblaci krvavi lete, nešto se sprema, ali vjerujem da spasa ipak ima.
