Čak su se i Amerikanci umorili od Izraela

Izraelsko pitanje utječe na američku politiku. U objema velikim političkim strankama stvara razdor, istovremeno medijski i generacijski. Najneprijateljskiji glasovi spram izraelske vlade su često mladi i nastaju na društvenim mrežama i kanalima Youtubea. Pristalice Izraela, stariji, ogrezli su u tradicionalnoj propagandi, od Fox Newsa do New York Timesa, a decenijama je šire i demokratski i republikanski lideri.

Znak podložnosti

Američki kongres do karikature ilustrira tu zajednicu. Primjer: 2. februar 2021. Tog dana Senat je glasao, sa većinom od 97 protiv 3, da se mjesto Veleposlanstva SAD-a u Izraelu zadrži u Jerusalemu. Odluku o premještanju - jer je prethodno bilo u Tel Avivu, kao skoro sva veleposlanstva - donio je četiri godine ranije predsjednik Donald Trump. On je tada bio prekinuo sa međunarodnim pravom i odlukom svih svojih prethodnika od prije skoro 70 godina.

A kontinuitet je prevladao u februaru 2021. U skladu sa preferencijama izraelske vlade, demokrate, koje su se vratile na vlast, nisu premjestile veleposlanstvo. Makar u toj tački, demokratski predsjednik Joseph Biden je nastavio sa politikom svog prethodnika. Nekoliko godina prije, proslavljajući u Washingtonu izraelski nacionalni dan, svoj je govor započeo riječima: “Ja sam Joe Biden i svi znaju da obožavam Izrael.”

Od onda je na njegovoj strani oduševljenje počelo venuti. Ključni trenutak je ostavio traga. Učestvujući juna ove godine na debati demokratskih kandidata za gradonačelnika New Yorka, Zohran Mamdani je morao, kao i njegovi takmaci, odgovoriti na pitanje (zamku za njega): “Koju biste destinaciju u inostranstvu odabrali za svoje prvo putovanje u svojstvu gradonačelnika?” Svi su bili svjesni koja destinacija se očekuje. “Prvi posjet, Sveta zemlja”, odgovorila je Adrienne Adams. To je, naravno, bio dobar odgovor. Uvjerljivi favorit u ono vrijeme, bivši guverner New Yorka Andrew Cuomo, mogao ju je samo nadopuniti: “S obzirom na neprijateljstvo i antisemitizam, koji postoje u New Yorku, ići ću u Izrael.” Whitney Tilson je dodao nekoliko riječi, ali naravno da bi rekao isto: “Da, ja ću obaviti moje četvrto putovanje u Izrael i onda ići na moje peto, u Ukrajinu, kod naših najbližih saveznika, koji se bore na prvim crtama globalnog fronta protiv terorizma.” Taj put ništa više nije nedostajalo. Debata je počela dobro, svi kandidati su dobro prošli zadate vježbe.

Onda je došao red na Zohrana Mamdanija: “Ja ću ostati u New Yorku, kako bih odgovarao stanovnicima pet okruga.” Prethodni odgovori nisu izazvali daljnje reakcije. Ali jedna novinarka, dostojna tog imena, htjela se baviti svojim poslom: “G. Mamdani, mogu li se umiješati: hoćete li putovati u Izrael, ako budete izabrani?” Očigledno nepripremljen, loš učenik je ponovio da će New York za njega biti na prvom mjestu. Novinarka je insistirala, skoro ga navodeći na pravilan odgovor: “Recite nam samo da ili ne. Jeste li za Izrael, židovsku državu?” Mamdani, koji je rat u Gazi nazvao genocidnim, nije popuštao: “Izrael ima pravo postojati sa jednakim pravima za sve svoje građane.” Cuomo se na sceni radovao: “Odgovorio je ne, neće ići u Izrael!” Bivši guverner, nekadašnji ministar za stambena pitanja i urbanizam u vrijeme predsjednika Williama Clintona, bio je uvjeren: njegov muslimanski takmac je upravo napravio početničku grešku u metropoli, u kojoj je stanovalo 1,3 milijuna Židova. A pogriješio je Cuomo. I pobijeđen je na preliminarnim izborima svoje stranke u junu i onda još jedanput 4. novembra, na opštim izborima. Taj je dan trećina Židova glasala za Zohrana Mamdanija, 60% demokratskih birača su naveli njegovo odbijanje da se preda – tj. da ide u Izrael – kao razlog njihovog glasanja. Poljubiti zid plača u Jerusalemu se upravo pretvorilo u znak podložnosti. Suprotstaviti se postalo je dokaz hrabrosti.

Vojska lobista

Sada vidimo sličan preobrat na republikanskoj strani, osobito među Trumpovim pristašama u taboru “America First”. Jedna od njihovih najomraženijih meta je senator iz Južne Karoline, Lindsey Graham. Frenetični neokonzervativac, podsjeća na cinične i korumpirane južnjačke likove koje su prikazali William Faulkner ili Tennessee Williams. Graham voli ratove - u Iraku, Siriji, Ukrajini, Iranu, Gazi, Venezueli, posvuda - i jednako toliko i vojno-industrijski kompleks, koji finansira njegove kampanje. On je također oduševljen Benjaminom Netanyahuom. U video-snimku iz marta 2024. vidi se kako blista pored njega: “Ovo je od 7. oktobra moj peti posjet ovdje. Moj dragi prijatelju, došao sam vam iskazati svoju podršku. Također, ovdje sam kako bih se borio protiv jedne vrste krvavog mita, koji tvrdi da Država Izrael koristi glad kao ratno oružje.”

Influenser ekstremne desnice Tucker Carlson, koji prezire neokonzervativce, protivi se svakoj vrsti američke pomoći Izraelu i generalno svakom vojnom uplitanju SAD-a na Bliskom Istoku. Na sve strane je distribuirao video-snimak Lindseya Grahama, da bi ga čim više diskreditirao: “To je kao infomercial. On radi za odnose sa javnošću strane države. Je li to njegov posao američkog senatora? U pet mjeseci - pet posjeta Izraelu: jedan mjesečno!” U novembru 2026. Graham će biti kandidat za svoj reizbor: predsjednik Trump ga već podržava. Carlson ga želi vidjeti na tlu. Na preliminarnim izborima podržava njegovog republikanskog rivala.

Čak i uz ogroman doseg njegovog YouTube kanala i njegovog talenta kao polemičara, ishod Carlsonovog poduhvata nije izvjestan. I nije samo iz zle namjere što se američki Kongres naziva teritorijem pod izraelskom okupacijom. Moćan lobi, učinkovit, a izaziva strah, Američko-izraelski komitet za javne poslove (AIPAC) tamo vlada. I ima takav rezultat da Izrael od SAD-a prima najveću pomoć: od 7. oktobra 2023. godine 22 milijarde dolara, prošle godine 112 dolara po glavi svakog poreskog obveznika, za opremu Netanyahuove vojske.

Do sada je ekstravagantna rastrošnost prema državi, čiji je bruto domaći proizvod po glavi stanovnika ipak blizu onom u Njemačkoj, jedva i bila predmet rasprave. 2016, malo prije nego je napustio Bijelu kuću, predsjednik Barack Obama je čak povisio iznos obećane pomoći Tel Avivu, osiguravajući Izraelu 38 milijardi dolara u deceniji 2018-2028. Graham je u to vrijeme bio na čelu senatskog pododbora zaduženog za raspodjelu strane pomoći. Tražio je više, kao i uvijek. Od 7. oktobra njegova je želja ispunjena: SAD su finansirale 70% rata u Gazi.

Iako raskošne, ove sume ne izražavaju u potpunosti ogromne razmjere američke pomoći Izraelu. Da bismo sve tačno upotpunili, morali bismo dodati pomoć Washingtona Egiptu (1,4 milijarde dolara godišnje) i Jordanu (1,8 milijardi dolara 2024.), s obzirom da su tim dvjema zemljama dodijeljene nakon što su potpisale mirovne sporazume za Izraelom i isključivo zbog toga. Njihova sloboda da se suprotstave svom susjedu, njegovim ratovima i njihovom američkom pokrovitelju je reducirana. Prošlog februara, kad je zamislio da iseli stanovnike Gaze i tamo sagradi rivijeru, predsjednik Trump je prijetio i da će preispitati kredite Kairu i Ammanu, ako ove dvije zemlje odbiju definitivno primiti dio Palestinaca istjeranih sa njihovih teritorija. U isto vrijeme je od Kongresa tražio dodatni kredit od 12 milijardi dolara za izraelsku vojsku.

Ovaj bezdan američkih poreznih obveznika je izgleda u suprotnosti sa Trumpovim planom da istjera naplatu od svih zemalja koje on optužuje da su profitirale od širokogrudnosti SAD-a. Što navodi vodu na mlin – dosljednih – zagovornika ideje “Prvo Amerika”. Među kojima je Carlson, koji je u junu, u debati u kojoj je bio sa proizraleskim influenserom, ocijenio: “Izrael ne bi mogao postojati bez podrške SAD-a. Nuklearni program Izraela je SAD-ov. Gospodarstvo Izraela podržava SAD. Ne napadam Izrael, navodim činjenice. Izrael uostalom to zna, što objašnjava podatak da raspolaže vojskom lobista i influensera. A Bibi (Netanyahu) je već dolazio dva puta u tri mjeseca.”

Nimirata (Nikki) Haley, koja sa Grahamom inkarnira neokonzervativno krilo Republikanske stranke, s druge strane pretenduje da “nije Izrael taj kojem treba SAD, nego SAD-u treba Izrael”. Odlazeći tamo 29. maja 2024. riječi je upotpunila gestom, potpisujući se na bombu usmjerenu ka Gazi: “Dokrajčite ih, Amerika voli Izrael.” Čime je pozvala Carlsona, i još neke druge, da se upitaju kako “minijaturna zemlja i sama po sebi beznačajna”, koja ima “gospodarsku moć Arizone i broj stanovnika Burundija” može tako održavati američku supermoć u “stanju permanentnog zastrašivanja”.

Kako? 2007. dva renomirana stručnjaka za međunarodne odnose, John Mearsheimer i Stephen Walt, jedan profesor na sveučilištu u Chicagu i drugi na Harvardu, ponudili su odgovor u djelu pod naslovom “Proizraelski lobi i američka vanjska politika”. Knjiga je izazvala škandal i senzaciju. Njena teza, razvijena na 500 strana i sa preko 1.500 napomena, odmah je sažeta: “značajna materijalna i diplomatska podrška, koje SAD isporučuje Izraelu” ne proizlaze samo “iz strateških ili moralnih motiva”. “Ona velikim dijelom postoji zahvaljujući političkom utjecaju proizraelskog lobija, skupine pojedinaca i organizacija, koji aktivno rade na usmjerenju američke vanjske politike.”

Rezultati lobističkih napora su u ono vrijeme bili vrlo negativno ocijenjeni. “Osim što ohrabruju SAD da pružaju više-manje bezrezervnu podršku Izraelu, jedan dio tih skupina i pojedinaca je odigrao ključnu ulogu u definiranju američke politike prema izraelsko-palestinskom sukobu, u katastrofalnoj invaziji na Irak, i u aktualnim napetostima sa Sirijom i Iranom.” Regionalna politika SAD-a, suprotna njenim interesima, također je bila ocijenjena kao “štetna za dugoročne interese Izraela”.

Od prije dvije godine ovo je djelo redovito citirano, na desnici i na ljevici, kod sljedbenika Zohrana Mamdanija, kao i Carlsona. A analiza ovih autora daleko prevazilazi granice nišnog novinarstva (specijalizirani mediji koji se fokusiraju na teme ili interese; op.prev.), namijenjenog militantnim političarima i sveučilišnim profesorima. Youtuberi je prenose ekstravagantnoj publici (neke od njihovih emisija objavljuju da imaju desetine milijuna pregleda). Tim više je neočekivan odjek što su ova dva profesora svojevremeno bili meta rafalne paljbe kritika. I čak i cenzure. Njihov članak na ovu temu je 2005. odbio The Atlantic Monthly, koji je ga je bio naručio tri godine ranije. Ali, nakon širenja ogromnih laži, koje su dovele do rata u Iraku, časopis je možda zažalio što nije pravovremeno pokrenuo istragu, kako bi, umjesto toga, razotkrio katarski, ruski ili emiratski lobi.

Zapaljiva kombinacija

Posljednjih dvadeset godina Mearsheimer i Walt insistiraju na dvije američke posebnosti lobija koje proučavaju. Prije svega, njihovu snagu i otpornost, skoro bez précédenta u povijesti SAD-a. Zatim, činjenicu da ga se ne smije zvati “židovski lobi” (Jewish lobby), jer uključuje narastajuću proporciju evangelističkih kršćana. Specifičnost izraelsko-američkih odnosa je, ipak, starija od moći ove interesne skupine. Britanski povjesničar Perry Anderson, naprimjer, primjećuje da su SAD, nakon što su bdjele da ne budu povezane sa europskim kolonijalnim carstvima XVIII i XIX stoljeća, ipak vezale svoju sudbinu za ekspanzionističku zemlju stvorenu usred vala dekolonizacije. I povećale rizik time što su se u potpunosti posvetile državi utemeljenoj na eksplicitno religijskim temeljima, u regionu svijeta u kojem je ta religija bila izrazito manjinska. “Teško se mogla zamisliti zapaljivija kombinacija”, rezimira Anderson.

Rezultati koje je postigao AIPAC su zato još izuzeteniji. Kako upozorava Eric Alterman, jedan od stručnjaka na tom području, proizraelski lobi “izvodi svoj utjecaj i drugim sredstvima, a ne samo novcem. Regrutuje kandidate za Kongres, pomaže im, kad budu izabrani da odaberu parlamentarne asistente. Priprema prijedloge zakona, organizira prijeme, putovanja, konferencije za novinare i blati one koji mu se suprotstavljaju. Njegova moć i utjecaj na Capitolu su ostvarili takvo ozračje, da mu čak nije potrebno ni djelovati da postigne što želi. Već samo predviđanje njegove negativne reakcije je dovoljno da neke političke mogućnosti budu odbačene”. AIPAC se tako hvalio na svom sajtu da je uspio postići da SAD nastave sa slanjem milijardi dolara pomoći Izraelu, da su pooštrene sankcije protiv Irana, da kažnjavaju poduzeća koja se suprotstavljaju izraelskim interesima i podršci ratu protiv Gaze, sve do demontiranja Hamasa. Značajni lovački trofeji.

(Sljedeće subote: Društvene mreže, avangarda kritike; sa francuskog prevela Nada Zdravič)