Filantropija nije zamjena za djelovanje države - Ali može pomoći!
Razlike i jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju postaju univerzalna pojava i sve se više oblikuju različite vizije onog što čini ekonomski i društveni napredak. To u najboljem slučaju otežava upravljanje porodicom, zajednicom, društvom i državom.
Ako su formalni mehanizmi upravljanja narušeni nerješivom političkom polarizacijom, kako onda možemo odgovoriti na potrebu izgradnje održive ekonomije?
Fenomen
Nekad smatrana privilegijom nekolicine najbogatijih, filantropija je danas masovna pojava. Platforme za zajedničko finansiranje (crowdfunding) omogućuju malim donatorima da podrže pojedince u potrebi i razne vrste projekata, a volonteri nesebično daju svoje vrijeme i energiju u dobrotvornim organizacijama.
Kada je riječ o digitalnim tehnologijama, posebno umjetne inteligencije u SAD-u, državna sredstva čine samo trećinu. Ostatak dolazi od tehnoloških divova poput Microsofta i Googla (jedna trećina), te filantropa i filantropskih organizacija (preostala trećina). Vidljivo je da na privatni sektor sad odlaze dvije trećine sredstava uloženih u osnovna istraživanja, od kojih je većina otvorenog koda i otvorenog pristupa u transformativne tehnologije poput umjetne inteligencije.
Filantropija se često posmatra kao izraz individualne empatije, ali složenija je od toga. Ona je, zapravo, složen fenomen koji oblikuje niz istraživanja i poticaja, uključujući direktne finansijske poticaje. U SAD-u i drugim državama davanje dobrotvornih priloga potiče se poreznim priznavanjem donacija. Ali druge koristi, na primjer za ugled filantropa, takođe imaju značajnu težinu.
U našoj zemlji donacija je oporezivi dio sa vrlo suspektnim tumačenjem da se takva sredstva daju iz dobiti (što je laički), zanemarujući činjenicu da po stopi izdvajanja novca iz budžeta za nauku i naučna istraživanja spadamo u posljednju zemlju ne samo u Evropi već i šire.
Ono o čemu govore Jonathan K. Nelson i Rihard J. Zeckhauser u svojoj knjizi iz 2008. “Patron’s Payoff Conspcuous Commissions in Italian Renaissance Art” (Isplata pokroviteljima: značajne provizije u italijanskoj renesansnoj umjetnosti) je vrijedilo u petnaestom vijeku kao i danas. U to vrijeme su italijanski bogataši željeli unaprijediti umjetnost i u manjoj mjeri nauku, ukazati na svoje bogatstvo i dostignuća koja su ga stvorila i pokazati svoju pobožnost u društvu u kojem je dominirala Katolička crkva.
Crkva je bogatima pružila način da postigne sve ove ciljeve na način da izgradi katedralu sa brojnim kapelama oko srednjeg dijela, a zatim proda prava na ukrašavanje i imenovanje kapele bogatim porodicama koje bi naručile velike umjetnike za izradu slika, freski i kipova. Tako se Crkva finansirala, umjetnost cvjetala, a bogati su napredovali u provođenju svojih filantropskih planova, i time poboljšavali svoj ugled, a ako hoćete sticali i jedan vid besmrtnosti.
Postoje opravdani razlozi zašto zgrade vrhunskih univerziteta i velikih istraživačkih centara krase imena najvećih donatora kao što je to bilo kod pokrovitelja umjetnosti u renesansi. Oni žele podržati čovječanstvo i poboljšati svoj status u društvu, posebno u mreži do koje im je stalo.
Priznanje
Kako univerziteti, tako i druge elitne institucije poput umjetničkih galerija, biblioteka, muzeja, orkestarskih i opernih kuća privlače donacije filantropa djelimično omogućavajući da donatori dobiju priznanje za kojim teže. Međutim, mnogi najvažniji ciljevi, uključujući i pomoć onima koji se bore spojiti kraj s krajem i stvoriti prilike za svoju djecu, nemaju mehanizme za privlačenje donatorskih sredstava.
Posebno je poražavajuće kada (usljed loše zdravstvene infrastrukture) u gotovo svim trgovačkim centrima vidimo kutije sa natpisom “prilog za liječenje”.
Zbog svega navedenog moramo se prestati diviti bogatstvu kao krajnjem cilju, treba ga poštovati samo kada se koristi u svrhu ljudske dobrobiti.
