Sa ADHD-om se bori na hiljade djece i odraslih: Lijek je ilegalan u BiH

Već godinama tuzlanska prof. dr. hemije Nahida Srabović vodi borbu za promjenu u sistemu. Njen sin Faris „drukčiji“ je i ne uklapa se u rigidni sistem obrazovanja.

Farisu je ustanovljen ADHD i svoje školske dane ovaj besprijekorni odlikaš provodio je pod suspenzijom, izdvojen i odbačen. Njegove školske godine mogle su biti dramatično drukčije:

„Da smo uspjeli u tom na početku, da je prepoznat, da je uključena adekvatna terapija, mislim da bi bilo sve daleko drugačije... Možda bi bio u kategoriji učenika koji se bore za titulu učenika generacije, a ne bi bio na suspenziji“, navodi za Oslobođenje dugogodišnja profesorica na Farmaceutskom fakultetu u Tuzli.

Faris je dobitnik mnogih priznanja i zainteresovan za različite stvari/ Ustupljene fotografije

Zašto je ovaj dječak ostavljen na cjedilu bez terapije? Razlog je zamršen i komplikovan.

Petice u zagradama i jedinica iz vladanja u neobičnom i oštrom kontrastu/ Ustupljene fotografije

Nevidljiva djeca i krivo srastanje

Iako se naziva poremećajem, ADHD je nešto što balansira na tankoj liniji između smetnje i nedostatka:

„Procjenjujemo da ADHD ima otprilike 7 od 100 djece i nešto manji postotak odraslih... to znači da u BiH vjerovatno između 120.000 i 160.000 ljudi ima ADHD“, procjenjuje Merdina Mostarlić, psihologinja i geštalt psihoterapeutkinja pod supervizijom. Njihove živote narušavaju „male“ stvari koje imaju velike posljedice:

„Kod osoba koje dobiju dijagnozu kasnije u životu često vidimo da su godinama pokušavale kompenzirati te teškoće velikim naporom. Nažalost, dijagnoza se ponekad postavi tek kada posljedice postanu ozbiljne“, govori Mostarlić.

Uprkos svojoj struci, prof. dr. Nahida Srabović nailazi na "zid" u potrazi za farmaceutskim rješenjem/ Ustupljena fotografija

Osobe sa neliječenim ADHD-om nerijetko razvijaju i depresiju, što predstavlja dodatni problem:

 „Nikada nije bio prihvaćen od strane vršnjaka... Takva djeca su odbačena, označena kao loša, kao djeca koja ne pripadaju, ne trebaju da budu tu gdje u suštini trebaju da budu“, prisjeća se Srabović.

Osobe s ADHD-om, objašnjava Mostarlić, imaju značajno veći rizik za razvoj problema sa supstancama u poređenju s opštom populacijom:

„Neprepoznat i netretiran ADHD može imati ozbiljne  posljedice: poteškoće u obrazovanju, nestabilnost na poslu, probleme u odnosima, finansijski stres ili veći rizik za nesreće i ovisnosti“, naglašava tragediju nepomaganja ljudima koji bi mogli imati sasvim normalan život.

Lijek koji je nedostupan i javnost koju nije briga

Lijekovi za ADHD su na bazi amfetamina i postoji rizik od njihove zloupotrebe, pa je time njihovo licenciranje skuplje i problematičnije a kompanije nisu zainteresovane za tržište koje ovaj poremećaj ne prepoznaje.

„Razgovarala sam i sa vlasnicima i direktorima veletrgovina, i sa osobama u Agenciji za kontrolu lijekova. Čak smo uputili i jedan mail predstavništvu Johnson & Johnsona, koji su vlasnici licence za Concertu (op. a. metilfenidat) u Beogradu“, ispričala nam je prof. dr. Srabović.

„Njima naše tržište nije interesantno, ne samo što je malo, nego zato što se ne priča o ADHD-u“, zaključila je.

Psihijatar može propisati taj lijek ali ne može ga ordinirati u bolnici:

"Bolnica, i ako bi raspisala tender za nabavku tog lijeka, taj tender bi pao jer nijedna veletrgovina ga ne može ponuditi, i onda roditelj sa tim receptom ne zna šta da radi“, objasnila je apsurdnu situaciju.

Mukotrpno traženje rješenja preko granice

Očajni za bilo kakvom pomoći, pacijenti i njihovi voljeni često idu po dijagnozu i lijekove u susjedne države, ali to stvara nove probleme:

„Obzirom da nisu registrovani u BiH, oni se faktički ne bi smjeli prodavati ni na koji način u BiH, čak se ne bi smjeli ni kupovati u inostranstvu i to je siva zona“, kazala nam je Srabović.

U BiH, kako kažu naši sagovornici, ne postoji ni mogućnost dijagnostike a stalno putovanje preko granice je patnja:

„Osobe koje redovno koriste lijekove, radi nabavke istih svaki mjesec moraju odlaziti u jednu od susjednih zemalja“, opisala je mukotrpan proces Mostarlić.

Promjena je potrebna iz korijena – razvijanje svijesti

Roditelji ili osobe više vole otići i kupiti taj lijek negdje u inostranstvu nego da se priča o tome, ocjenjuje Srabović, naglasivši da je u BiH ovo i dalje tabu tema.

„Ljudi se boje ovog što smo mi prošli od takve stigmatizacije psihijatrijskog bolesnika, agresivnog djeteta i tako dalje“, nastavlja, kriveći i zastarjelost prisutnu u kadrovima:

„Jednostavno, mislim da je u pitanju jedno neznanje i nerazumijevanje i nepostojanje želje da se razumije... Nema rješenja ukoliko se ne promijene propisi. To je u zadnje vrijeme neki fokus u mom ovom djelovanju“, odlučna je majka dječaka sa ADHD-om.

Psihologinja Merdina Mostarlić vrlo aktivno surađuje sa ADHD pacijentima/ Ustupljena fotografija

Merdina Mostarlić, pak, poziva svakog ko se bori s ovim problemima da potraži pomoć, neovisno o dobi:

„Mnogi ljudi godinama žive s osjećajem da su ‘neorganizirani’, ‘lijeni’ ili ‘nedisciplinirani’, pa terapija često počinje upravo razdvajanjem simptoma ADHD-a od slike koju je osoba razvila o sebi.

To često dovodi do većeg osjećaja stabilnosti, više samopouzdanja i kvalitetnijih odnosa“, navodi psihologinja.

Pred našim sagovornicima i svim pacijentima i ljekarima u vihoru ADHD-a duga je borba. Sistem i društvo koji su iznevjerili Farisa i hiljade druge djece to još mogu nadoknaditi i dozvoliti im da procvjetaju u odrasle ljude koji mogu biti brilijantni i sretni pojedinci.

Ova promjena, po svemu sudeći, mora da krene od individualnog nivoa, empatije i razumijevanja, preko institucija, pa onda u formalnosti poput licenciranja lijeka.

Odgovor na dopis od Agencije za lijekove do dana objave članka nismo dobili.