Zločin kao nelagoda
Mjesto masovne grobnice u centru Sarajeva ni danas nije obilježeno/Jusuf Hafizović
Tri kosti. Dio kostiju glave. I dio ruke. Nakon 32 godine potrage, bola i nade, Slobodanka i Davorka Komljenac dobile su vijest o identifikaciji posmrtnih ostataka oca Radoslava. Njihova majka Marina ranije je identificirana na osnovu jedne kosti. Dvije kćerke nisu uspjele sahraniti jedinu preostalu majčinu kost prije dvije decenije jer im je i ona oduzeta kako bi se analizirala. Dvije nevine žrtve, sedamdesetdvogodišnji Radoslav i pet godina mlađa Marina, ubijene su prije više od tri decenije, a do danas je pronađeno tek nekoliko kostiju.
Počast nevinim žrtvama
Bračni par Komljenac odveden je iz svog doma u sarajevskom naselju Bistrik 26. juna 1993. Dan kasnije, a prema odlomcima sa suđenja koje su u novembru 1997. objavili Dani (“Dosje Kazani”, Dani, broj 62), masakrirani su i bačeni u jamu na obroncima Trebevića. Odveli su ih i ubili pripadnici 10. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) pod komandom Mušana Topalovića Cace. Na desetine Sarajlija skončalo je na takav način. Prije četiri godine na Kazanima je otkriven spomenik za koji aktivisti i novinari kažu da kazuje samo pola istine. Broj žrtava koje su svirepo ubijene na Kazanima nije zvanično utvrđen. Caco i njegovi dželati ubijali su i na drugim lokacijama, poput lokaliteta Gaj i Grm maline.
Tijela ubijenih su nakon ekshumacija, pod N. N. oznakama, ležala u centru Sarajeva, u sekundarnoj masovnoj grobnici na rubu gradskog groblja Sveti Josip. Nedaleko od njihovih tijela, tijelo dželata. Caco je kasnije, uz prisustvo na hiljade ljudi koji su njegov tabut nosili ulicama Sarajeva, ukopan na Šehidskom mezarju Kovači. Grobnica u centru glavnoga grada BiH iz koje su reekshumirane najmanje 23 žrtve nije obilježena, spomenik na Kazanima je skrio istinu, a Sarajlije dobile ulicu 10. brdske brigade.
Iako je posjetila brojna mjesta širom Bosne i Hercegovine (BiH) gdje su ubijani nevini, dvadesettrogodišnja Tara Michelle Gliha, diplomirana psihologinja, za sekundarnu grobnicu u centru grada u kojem je rođena nije znala.
“I mjesto zločina i mjesto sekundarnih grobnica treba obilježiti. Sve nevine žrtve zaslužuju spomen-ploču na kojoj će stajati objektivne i utvrđene činjenice. Mora se znati ko je bio žrtva, a ko zločinac”, kaže Gliha.
“Žrtve ubijene na Kazanima su ekshumirane novembra 1993. Docnije su ukopane na groblju Sveti Josip u sarajevskoj općini Centar. Novembra 1998. posmrtni ostaci ubijenih reekshumirani su i prevezeni u spomen-kosturnicu u Istočnom Sarajevu”, navodi se u knjizi “Kazani: suđenja, (re)ekshumacije, memorijalizacija”, koju uređuju Edvin Kanka Ćudić i Vanja Tripić, a čiji je izdavač Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK).
Iz grobnice na rubu Svetog Josipa reekshumirane su najmanje 23 žrtve/Jusuf Hafizović
Mladima se, upozorava Gliha, prešućuje istina, serviraju tuđa tumačenja i iskrivljene interpretacije. Informacije se zataškavaju samo zbog imena žrtava. A suočavanje sa zločinima koji su počinili pripadnici etničke grupe s kojom se identificiramo, naglašava naša sagovornica, težak je proces.
“Kad jedna grupa sebe smatra žrtvom, ta grupa želi ojačati narativ da je moralnija, pravednija od boljih: ‘Ja ne mogu biti loš ako sam bio žrtva’”, objašnjava naša sagovornica.
Uvjerena je da bi stanje u društvu bilo drugačije da se sistem posvetio procesu liječenja traume. Mladi bi ljudi, kaže, kroz programe unutar obrazovnih sistema morali posjećivati mjesta gdje su počinjeni zločini, bez obzira na to ko je bio žrtva, a ko počinitelj. Upozorava i na to da politička situacija koči proces učenja o prošlosti na objektivan način.
“Važno je arhivirati sve informacije i istinu, jer patnja i bol bilo kojeg čovjeka ne smiju biti zaboravljene. Mladi moraju pričati”, ističe Gliha.
Uloga Sarajeva
Istinu o prošlosti mladi mogu spoznati i kroz aktivizam. Edvin Kanka Ćudić koordinator je UDIK-a, udruženja koje godinama istražuje zločine, suđenja i aktivno traži obilježavanje mjesta ubistava. Smatra da bi spomen-obilježje na groblju Sveti Josip trebalo ispraviti nepravdu učinjenu žrtvama, jer je podizanjem spomenika na Kazanima demonstrirana moć politike koja nije imala za cilj suočavanje s prošlošću.
“Na spomeniku na Svetom Josipu imali bismo žrtve Kazana, Gaja, Grm malina. Radi se o tri lokaliteta, od kojih je samo jedan obilježen. Na Kazanima imamo manjkav popis žrtava. Broj žrtava je veći od onoga što spomenik poručuje. No, ako prijestolnica nije u mogućnosti podignuti spomenik na Svetom Josipu, ispoštovati i uzdići se iznad pozicije žrtve i dnevnopolitičkih interesa, onda nijedan drugi, manji grad u našoj državi neće skupiti snage i to učiniti. U tom slučaju, ne trebamo nikome zamjerati”, ističe Ćudić.
Suočavanje s prošlošću podrazumijeva otvaranje teških tema/Jusuf Hafizović
Objašnjava da manjina u zajednici gotovo uvijek trpi, pa tako i u Sarajevu.
“U proteklih trideset godina nismo ni učeni šta to znači odgovornost prema zajednici, drugom i drugačijem. To je naše nasljeđe. Ostavština prošlih generacija kao dug”, kaže Ćudić.
Akcentira da suočavanje s prošlošću podrazumijeva otvaranje teških tema. Onih koje bi najradije bile zaboravljene. Gurnute u stranu. To podrazumijeva i suočavanje sa zločinima koje su počinile osobe iz “naših redova”.
“To je početak, a cilj je transformacija društva. Distanciranje od tih politika. Prekid s takvom politikom prošlosti. Nije to gledanje u prošlost, to je pogled u budućnost. Ono što želimo ostaviti budućim generacijama”, podvlači mladi aktivista.
Jedna od prvih novinarki koja je o zločinima na Kazanima pisala neposredno nakon ubistava je Vildana Selimbegović, danas glavna i odgovorna urednica Oslobođenja. Sa Slobodankom je tragala za posmrtnim ostacima, obilazila lokalitete gdje mnoge Sarajlije nisu smjele ili nisu htjele kročiti. Iskustva i znanje danas nesebično prenosi na mlade generacije. Upozorava ih i da se nakon više od tri decenije nismo suočili sa zločinima na Kazanima.
“Sarajevo je moralo biti pokazatelj kako se suočava s prošlošću. Mi jesmo uspjeli progovoriti o Kazanima, ali i za to su nam trebale godine. Prošle su godine i godine atakovanja na vlasti da se na bilo koji način obilježi mjesto zločina na Kazanima. To mjesto, po mom skromnom sudu, nije obilježeno ni blizu kako treba. Jer djeca rođena iza rata, kada danas odu na Kazane, imaju pravo da pitaju: ‘Jesu li ovi ljudi poginuli u oluji, okliznuli se, je li bila saobraćajna nesreća ili su žrtve zločina?’. A oni jesu žrtve zločina, i to je činjenica, to je ratna činjenica u Sarajevu. I koliko god ona bila bolna, pošteno je da mi kažemo da su neki odmetnuti komandanti – a i država BiH je Cacu proglasila odmetnikom – pokušali da u naše ime ubijaju naše komšije. I uspjeli su. Ubijali su ih”, kaže Selimbegović.
Smatra da bi bio i više nego pošten čin obilježiti mjesto gdje je bila masovna grobnica.
“To bi vjerovatno i bio taj neophodni korak ka suočavanju nas sa svim onim što se dešavalo tokom rata, u naše ime, iako većina Sarajlija nije znala šta se dešava, ali vlasti jesu”, kaže Selimbegović.
Među prvima je obišla tu lokaciju, a nije, kaže, iznenađena što obilježje ne postoji.
Tijela nevinih žrtava bila su skrivena od očiju javnosti/Jusuf Hafizović
“Mene je Slobodanka odvela da mi je pokaže i mi smo u Danima objavili fotografije. To su bile N. N. humke, skrajnute, sklonjene. I tada su bile sklonjene, i danas, kad je taj dio poravnat. Vjerovatno se na taj način želi poravnati i ta mrlja na našoj ratnoj historiji. Mislim da bi, zbog naših komšija koji su živjeli s nama, koji su ubijeni kao civili, a neki od njih i kao pripadnici Armije RBiH, bilo ne samo pošteno nego i ljudski obilježiti to mjesto”, ističe Selimbegović.
Sarajevo bi tim činom, naglašava, pokazalo svoju veličinu, tim prije što je Kazanima jako teško prići.
“A o spomen-ploči koja je napravljena voljom bivše gradonačelnice, koja je sebi dala pravo da bude i arhitekta, koja je poništila konkurs, suvišno je i govoriti. Trebamo pamtiti i da je potpredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić ostavio sredstva za izgradnju spomenika. Ali, kad su već sve te prilike propuštene, spomen-ploča u centru grada, na mjestu grobnice, zaista bi pokazala da smo voljni da pogledamo i sebe u ogledalu”, kaže Selimbegović.
Glas razuma
Gotovo tri stotine kilometara od glavnoga grada ušuškao se Prijedor. Grad koji nosi teške ratne traume, grad u kojem je otkrivena Tomašica – najveća masovna grobnica u BiH i šire, u kojem su bila tri logora. U Prijedoru je ubijeno više od tri hiljade ljudi. Mnoga djeca srpske nacionalnosti koja su rođena neposredno pred rat ili kasnije dugo nisu znala šta se dešavalo njihovim komšijama, većinom Bošnjacima, ali i Hrvatima. Nikola Kuridža bio je dječak teških 90-ih. Za ratne zločine počinjene u rodnom gradu saznao je preko interneta. Godinama kasnije učestvovao je u organizaciji obilježavanja prvog Dana bijelih traka na ulicama Prijedora.
Od te 2012. godine, Dan bijelih traka obilježava se svakog 31. maja, kao dan sjećanja na 31. maj 1992, kada je Krizni štab Opštine Prijedor naredio nesrpskom stanovništvu da na javnim mjestima na nadlaktici moraju nositi bijelu traku, a na svojim domovima istaći bijelu plahtu. Bio je to uvod u period teških ratnih zločina, ubistava, progona i etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva u Prijedoru i okolini. Godinama kasnije, Nikola se kroz aktivizam i empatiju želio suočiti sa zločinima počinjenim u njegovo ime. Želio je odati počast ubijenim vršnjacima.
“Važno je vidjeti lice svake žrtve i shvatiti da je to čovjek koji je imao život, nade, želje i strahove – sve ono što i mi danas imamo. Oni nisu bili ‘neki drugi’, to smo svi mi. Nekada uradiš stvari zbog kojih kasnije žališ. Pogriješiš. I to nosiš kao teret. Društvo treba reći: ‘Žao nam je. Oprostite’. Ne možemo vratiti ljude koje smo izgubili, ali možemo uraditi nešto drugo: dati materijalnu i simboličku reparaciju, podići spomenik, promijeniti ime ulice u čast žrtvama, obilježiti mjesta stradanja”, kaže Kuridža.
Poslije godina borbe sa društvom koje njeguje iskrivljene vrijednosti, Nikola je napustio BiH. Danas živi u Kanadi. A Dan bijelih traka i dalje se obilježava. Nikolina želja za spoznajom istine pokazuje važnost uloge mladih u procesu suočavanja s prošlošću. U konačnici, mladi i odlučuju da li će promjene biti dobre ili loše.
Koliko je upravo njih važno uključiti u procese suočavanja i pomirenja, svjesna je i Velma Šarić, predsjednica Centra za postkonfliktna istraživanja. Kaže da je jako teško, a istovremeno i jako važno, voditi mlade ljude na mjesta gdje su počinjeni ratni zločini.
“Empatija je ključ procesa suočavanja s prošlošću, jer bez empatije nema ni mogućnosti za izgradnju svjetlije budućnosti”, naglašava ona.
A mladi su, kaže Šarić, otvoreni: “Pažljivo slušaju lekcije o prošlosti. To je dovoljno da se otvore vrata ka suočavanju jer zakoni, poput onoga o memorijalizaciji, ne postoje”.
Jedan od polaznika projekta Centra koji je okupio mlade ljude iz različitih sredina kako bi obišli mjesta likvidacija je i Enis Mlivić iz Breze. Odavanje počasti nevinim žrtvama širom BiH pomoglo mu je da se izgradi u stabilnu ličnost, svjesnu potrebe suočavanja s prošlošću. Danas poručuje da je od najveće važnosti da lekcije iz rata postanu dio općeg obrazovanja.
“Bez knjiga i objektivnih izvora koji objašnjavaju šta se desilo naše znanje ostaje ograničeno”, smatra Mlivić.
Baš kao i Prijedorčanin Nikola, i Davorka Komljenac, kćerka ubijenih Sarajlija, danas živi u Kanadi. Njena sestra Slobodanka je u Sarajevu. Dvije sestre i dalje čekaju bilo kakve informacije o pronalasku preostalih posmrtnih ostataka njihovih roditelja kako bi ih mogle dostojno sahraniti i zapaliti im svijeću.
Priča je nastala kao dio edukativnog programa Škole novinarske izvrsnosti Mediacentra/Mediacentar School of Journalistic Excellence. Autorice teksta bile su učesnice edukativnog programa.
Škola novinarske izvrsnosti Mediacentra održana je kao dio projekta “Reforme za integritet medija i slobodu govora” koji finansiraju Evropska unija i Ambasada Kraljevine Nizozemske u BiH, a zajednički provode Mediacentar Sarajevo, Udruženje JaBiHEU i Vijeće za štampu i online medije u BiH. Sadržaj je isključiva odgovornost Fondacije Mediacentar Sarajevo te ne odražava nužno stavove Evropske unije i Ambasade Kraljevine Nizozemske u BiH.
Izvršna urednica Marija Arnautović
