Zašto sistemski ne možemo spriječiti nasilje nad ženama? - "Zakoni nisu loši, problem je u izvršavanju"

Ured za reviziju institucija u Federaciji BiH proveo je reviziju učinka Rodne ravnopravnosti i sprečavanja nasilja nad ženama. Rezultati ukazuju na nedovoljnu efikasnost nadležnih institucija, s obzirom na to da zakonska regulativa za uređenje ove oblasti nije adekvatna. U revidiranom periodu od 2019. do 2022. godine u FBiH ukupan broj žrtava nasilja u porodici iznosio je 10.294, a od toga su 78%, odnosno 8.038 bile žene. Iz Gender centra nam kažu da ima mnogo propusta, ali da je veći problem neprimjenjivanje propisa, nego njihova neadekvatnost.

Sistem je loš

Zlatan Hrnčić, stručni savjetnik Gender centra FBiH, kaže da je mnogo toga učinjeno kroz edukacije, sastanke na terenu... U posljednjih deset godina napredak je vidljiv.

- Mi imamo, na primjer, u ovih deset kantona godišnje oko 1.500 prijava slučajeva nasilja u porodici nadležnim policijskim upravama, od čega njih 1.100 ima izvještaj o počinjenim krivičnim djelima i nekih 700 izrečenih krivičnih sankcija, kaže Hrnčić.

Dodaje da je nasilje u porodici specifična oblast, jer se za razliku od drugih krivičnih djela počinilac i žrtva poznaju, dijele prošlost. Sociolog Vladimir Vasić također je saglasan da zakoni nisu loši. Problem je izvršna faza, kada ne dođe do adekvatnog ishoda.

- Žena u tom pravnom procesu ima tzv. povlašteni status, vrlo često odustane od svjedočenja i na taj način taj proces se završava i ne dođe do presuđujuće kazne. Zašto je to tako? Zato što žene nisu ekonomski osnažene, nisu u mogućnosti samostalno da nastave dalje i da izdržavaju djecu. Sistem nije dovoljno razvio sve te okolnosti. Lako je doći do presude, međutim, mi fokus stavljamo na počinioce umjesto da stavljamo na same žrtve i to je ključni problem kada je u pitanju nasilje nad ženama, smatra Vasić.

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i Krivični zakon FBiH nisu u potpunosti usklađeni s Istanbulskom konvencijom iako je BiH ratificirala ovu konvenciju prije deset godina. Federalna i kantonalne komisije/odbori za ravnopravnost spolova nisu imale redovne i odgovarajuće aktivnosti, dok ih četiri kantonalne komisije (PK, HNK, HBŽ, BPK) nisu uopšte imale, piše u izvještaju.

- Možemo to posmatrati gledajući neuspjele, teške slučajeve u kojima nije bilo adekvatnog ishoda, a možemo naravno posmatrati i promjene koje su se desile u zadnjih deset godina, da mi sada za većinu prijavljenih slučajeva nasilja u porodici imamo adekvatno postupanje policijskih službenika, izricanje jedne ili više zaštitnih mjera i provođenje tih mjera, kaže Hrnčić.

Jadranka Miličević, direktorica i suosnivačica Fondacije CURE, zadovoljna je što postoji ovaj revizorski izvještaj koji upravo detektuje probleme, posebno kada je u pitanju nasilje nad ženama. Kaže da je osnovni problem što većina onih koji trebaju provoditi zakone nisu dovoljno upoznati sa samim tekstom zakona ni Istanbulske konvencije.

- Ko trpi nasilje, mora da ga prijavi na broj 1264 1265 i to odmah. Mi imamo educirane osobe koje savjesno rade, kada dobiju poziv SOS telefonom od žrtve nasilja, daju uputstva za dalje, ističe Miličević.

Prva linija

Policija uvijek pri prijavi nasilja mora biti prva linija odbrane, smatraju naši sagovornici. Hrnčić tvrdi i da se zakoni mogu unaprijediti.

- Unapređenje propisa zahtijeva kontinuiran pristup na osnovu iskustava iz prakse preuzetih međunarodnih konvencija i mi tu imamo zadatak koji smo preuzeli i koji traži određeno vrijeme. Kad je u pitanju usklađivanje zakonodavstva sa Istanbuskom konvencijom, tu su određeni procesi u toku i oni traže vrijeme, kaže Hrnčić.

- Nije sramota biti žrtva nasilja, sramota je biti nasilnik. Mi mijenjamo teze ovdje, od tih žena pravimo dodatne žrtve, socijalne slučajeve, pravimo označene osobe i u smislu zapošljavanja i u smislu socijalne integracije u društvu. Prosto takve osobe trebamo prihvatiti, smatra Vasić.