Travnički su Srbi odvođeni po određenim pravilima
Nasilje je jedan od ključnih aspekata za razumijevanje Drugog svjetskog rata. Gotovo niti jedan prethodni ratni sukob u modernoj historiji čovječanstva nije donio tako razornu dozu nasilja i uništenja usmjerenog prema civilnom, neborbenom stanovništvu. U ostalim dijelovima Evrope to je nasilje imalo rasni ili politički karakter - usmjereno prema nearijevskim narodima ili prema komunistima, dok je na Balkanu dobilo i dvije specifične podvarijante - nacionalno i vjerski motivirano nasilje. Inspiracija i teoretska podloga za ovakvu temu potekla je iz jedne od najzanimljivijih knjiga napisanih o području BiH tokom II svjetskog rata - monografije američkog historičara Maxa Bergholza pod naslovom: Nasilje kao generativna sila. Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskoj zajednici (Buybook, Sarajevo 2018). U ovoj knjizi autor je za temu istraživanja uzeo usko područje gradića Kulen-Vakufa i okolnih sela u kojima su se desila dva jako destruktivna vala masovnih ubistava - onaj iz juna i jula 1941. godine, kada su ustaške vlasti i njima bliski kriminalu skloni pojedinci hrvatske nacije, a katoličke i islamske vjere pobili preko 700 pravoslavnih, uglavnom seljaka, žena i djece, te drugi val iz septembra iste godine, kada su u odmazdi ustanici protiv ustaške vlasti, još uvijek nediferencirani u NOB ili četnički pokret, u žaru osvetničke misije u dva dana pobili preko 2.000 uglavnom muslimanskih stanovnika Kulen-Vakufa. Kulenvakufski slučaj se ne može u potpunosti projicirati na travnički. Prije svega, razlike su u ruralno-urbanom karakteru sredina, u dužini trajanja nasilja - vulkanskim erupcijama oko Kulen-Vakufa i dugotrajnijim divljanjem oko Travnika, te u samim ciljevima tog nasilja. No, ipak teoretski okviri Bergholzovog istraživanja mogu jako dobro koristiti i u našem primjeru.
Identificiranje žrtava nasilja
Prvi aspekt koji ćemo obraditi jeste identificiranje žrtava nasilja. Na primjeru Travnika vidimo nekoliko međusobno preklapajućih procesa kojima su se novoformirane ustaške vlasti počele da obračunavaju sa svojim protivnicima, ali i neželjenim elementima u društvu. Najprije je počeo, a najduže trajao, te jedini naposljetku neuspješan bio, obračun sa komunistima. Iz ranije historiografije znamo da su Jevreji i Romi Travnika odvedeni u tri vremenski bliska turnusa, no, o ovim oblicima progona je u ranijoj historiografiji više ili manje pisano. Međutim, stradanje Srba travničkog kraja, iako jako dobro dokumentirano, do sada nije bilo posebno analizirano. Iz brojnih primjera vidimo da je masovni progon Srba trajao u periodu 28. juli do 3. august 1941. godine. Za razliku od kulenvakufskog primjera kada je prvi val nasilja bio pljačkaške prirode i iniciran od komšija i susjeda napadnutih skupina, u Travniku to nije bio slučaj. Iako je određenih primjera bilo, o njima ćemo malo kasnije podrobnije, ipak gotovo 90% izvještaja govori da odvođenje ljudi u smrt ili zatvor nije pratilo i pljačkanje njihove imovine. Travnički primjer nasilja nad srpskim stanovništvom potpuno odgovara drugom valu nasilja u kulenvakufskom slučaju - primjeru državno sponzoriranog masovnog istrebljenja. Vlast male i ograničene grupe ustaških oficijala nije bila jaka niti sigurna bilo gdje van svojih centara, pa je bila u stalnom strahu od svega stranog. Eksplozija masovnog ubijanja bila je vrlo vjerovatno vođena samogeneriranim osjećajem defanzivnog nasilja. Tome u prilog govori izvještaj o ponašanju jednog od najvećih krvnika ovog područja Petra Skočibušića, koji je odvodio sve Srbe iz sela oko Karaule i govorio: “Udrite ih j* i vi njima mater, jer ako vi njih nećete, oni će vas, nemojte ih štediti jer neće ni oni vas.”
Travnički su Srbi odvođeni uglavnom po određenim pravilima, što također potvrđuje sistematičnost ovog procesa. Odvođeni su mahom muškarci stariji od 15 i mlađi od 50 godina, iako ima pojedinih primjera da su čak i 70-godišnjaci dočekali strašnu sudbinu. Nemoguće je utvrditi razloge ovih iznimaka, no, možemo ponuditi pretpostavku da se radilo o određenim predratnim nosiocima lokalne političke i ekonomske moći. Odvođenja su vršena najčešće noću (izvještaji prečesto spominju konkretno 23 sata navečer), čak uz rijetko korištenje sile. Ovdje je zgodno spomenuti još jedan primjer iz sela Karaula - 30. juna 1941. u Karaulu sa autom Mehmeda Tenića su upale ustaše. Sakupili su samo 6 pravoslavaca. Mehmed Tenić je tada rekao: “Vi se vratite, ja ću vama sutra prikupiti Srbova više, koliko god hoćete, ja ću njih na fin način pozvati na rad i tako ćemo ih prevariti.” Tako je i uradio, pozvao ljude starosti 15-45 godina, rekao da ponesu krampe, lopate i hrane za 3 dana, te da idu na rad u Banju Luku. Na taj način je okupio 30 ljudi koje je onda u Turbetu preuzeo još jedan ustaša Jozo Epet i više se za njih nije čulo. Slične varke su korištene i u selima bližim Travniku, naročito onim na Vilenici, no, najčešće ustaše nisu davale nikakva objašnjenja. Jedan dio uhapšenih je odvođen na stratište u Smrikama i odmah pogubljen, drugi dio je odvođen u sabirne centre u Travniku - Medresu i popounidbeno zapovjedništvo, a odatle su transportirani najprije u Zagreb, pa u Gospić, gdje su masovno ubijani. Vlasti su imale dvostruki problem sa ovim stanovništvom. Prvi je svakako bio vjerske prirode, no, on je mogao biti zaobiđen prelaskom na katoličanstvo, što je posebno zagovarao prvi župan velike župe Lašva-Glaž Nikola Tusun, a što je mnoge spasilo smrti. Kao mala digresija, znamo da prelazak na islam - iako je i on bio priznat kao državna religija u NDH - nije značio i spas, što svjedoči i primjer ing. Stanka Turudije iz Travnika. Drugi problem je pak bio nacija. Muslimani koji su se izjašnjavali kao Srbi su također bili mete progona, čak možda i u većoj mjeri. Tome svjedoči primjer Mustafe Robovića, umirovljenog vlasnika trafike u Travniku. Njega su kao deklariranog Srbina uhapsili još jako rano, te mu konfiskovali trafiku i automobil Adler. Kako je bio jako lošeg zdravlja, na insistiranje dr. Aska Borića prebačen je u bolnicu, no, samo do početka spomenutog vala nasilja nad Srbima krajem jula i početkom augusta, kada je iz bolnice odvučen na Smrike i pogubljen.
Identificiranje počinioca nasilja
Neposredno prije pokretanja masovnog hapšenja te ubijanja Srba u Travniku zabilježeno je da su svi ustaški stožernici sa područja Travnika bili pozvani hitno u Zagreb i pojedinačno primljeni od Blaža Lorkovića, pa kako je uskoro nastupio pokolj, treba primiti da je Lorković dao nalog za to. Ipak, nama su daleko interesantniji direktni izvršioci zločina na terenu. Svakako su nove političke okolnosti i atmosfera koja je zračila nasiljem odgovarali najnižim slojevima ljudskog društva. Oni pojedinci koji bi u uređenom društvu bili samo nasilnici, razbojnici i ljudski šljam, sada su dobili monopol na politički život, a posebno na sredstva nasilja. Sigurno je prilika ličnog bogaćenja imala veliku ulogu u odluci nekog pojedinca da pristupi ustaškom pokretu. To pokazuje masovno pljačkanje jevrejskog stanovništva Travnika, ali i nekoliko primjera kada su se u kuće iz kojih su odvedeni muškarci, samo nekoliko sati kasnije vraćali pojedinci i od žena otimali zlato ili pak novac od zatvorenika. Osim toga, ne smije se potcijeniti niti osjećaj pripadnosti koji često zna da prelomi određene individualne barijere. Socijalni psiholozi su zapazili da davanje nove identitetske oznake nekoj osobi može znatno da utiče na njegove/njene kasnije akcije, bez obzira na lične sklonosti prije tih oznaka. Tome jasno svjedoči primjer navedenog ustaše Mehmeda Tenića iz Karaule, prijeratnog lokalnog imama bez tragova nasilnog ponašanja, ili pak primjeri nekadašnjih prijatelja koji su oblačenjem ustaške uniforme vlastoručno odveli svoje vršnjake u smrt. Potpuni nedostatak empatije nalazimo i u primjeru Stane Galić, kojoj je žandar u Travniku, kada je došla da traži sina Zdravka, rekao: “Ako su otjerani, otjerani su, ako su ubijeni, ubijeni su. Mi vam ništa ne možemo pomoći, već ako hoćete, daćemo vam jedan čaj da se smirite.” Naravno, imamo i suprotne primjere, kada su ljudi ustuknuli pred pojavom ovakvog nasilja. Npr. Ivica Zaboj je pristupio najprije domobranima, a zatim i ustašama, no, kada se suočio sa hapšenjem i pogubljenjima travničkih Roma, odbio je da bude dio tog zločina i povukao se iz vojne službe.
U kratkom zaključku na ovo izlaganje, ponovo bih se poslužio izvrsnim analizama Maxa Bergholza. Kako bismo shvatili zašto ubijanje na etničkoj osnovi može na datom mjestu i u datom vremenu postati uobičajena stvar, moramo proučiti jedan niz makro, mezo i mikrokontekstualizacija, niz dinamika na pojedinačnom, ali i grupnom planu, shvatiti procese koje diktiraju elite na vlasti, pojedinci na terenu, ali i ponašanje onih skupina koje nisu bile meta pljački ili eliminacije. Tek tada možemo se nadati da ćemo shvatiti barem djelić surove atmosfere nasilja koja se rodila 1940-ih, uskrsnula 1990-ih, a da nije, nažalost, ni u 21. stoljeću isključeno da se ponovo pojavi.
