Haris Pašović: Sami ne shvatamo koliko smo dali za slobodu

Jučer je obilježen Dan grada Sarajeva i probudila se posebna emocija. Za sve Sarajlije april je poseban mjesec, a taj datum simbol je njihovog otpora zlu i fašizmu. O tome smo u novoj epizodi podcasta “Direktno sa Vildanom Selimbegović” govorili sa rediteljem Harisom Pašovićem, koji nije samo od ratnog MESS-a napravio svjetsko događanje, udario temelje Sarajevo Film Festivalu već je 6. aprila 2012. pokazao i kako se pamti.

Ljubav i rijeka krvi

Tog dana se mogla vidjeti rijeka crvenih stolica kojima je odata počast za 11.541 žrtvu stradalu u samom gradu tokom opsade. Mogao se čuti Adagio i na velikim ekranima čitati imena ubijenih. Pašović je kazao da je još od 1996. godine, od reintegracije Sarajeva, osjećao kako mu u gradu fizički nedostaje veliki broj ljudi.

- Stalno sam osjećao da meni nedostaje 10.000 ljudi u Sarajevu. Tada se govorilo da je oko 10.000, nije bilo preciznih podataka, rekao je Pašović.

Taj osjećaj, kako je objasnio, nije bio apstraktan, nego gotovo tjelesan.

Prisjetio se i koncerta Dine Merlina kod Vječne vatre 1997, prvog velikog poslijeratnog događaja u centru Sarajeva. Ispričao je kako su ga nagovorili da dođe.

- Dođem i osjetim veliku masu. I u trenutku kad ja izlazim na tu ulicu, vidim i sa lijeve i sa desne strane da je ona potpuno ispunjena. I prva moja podsvjesna misao koja mi dođe u glavu je da kažem: “Pogledaj, ovo je taj život, a svima njima je bilo namijenjeno da budu ubijeni.” I tu shvatim fizički šta znači deset ili više hiljada ljudi na jednom mjestu. Prosto vidim količinu tu, ispričao je Pašović.

Kad se približila 2012. godina, Pašović je saradnicima predložio da urade nešto što neće biti još jedno protokolarno prisjećanje, nego događaj koji će pokazati dimenziju gubitka.

- Ljudi su stajali pred tim ekranima po dva sata da ime svog nekog bliskog koji je poginuo vide, jer se samo sekundu zadržavalo ime, a trebalo je tri sata da prođu sva imena svih ubijenih ljudi. Ove crvene stolice su bile i ljubav i ta prosuta krv i u toj velikoj količini oni su bili i rijeka krvi koja je tekla ulicama, odnosno glavnom ulicom u Sarajevu, ističe.

U razgovoru je otvoreno i pitanje načina na koji Sarajevo danas obilježava 6. april. Nekadašnji Dan oslobođenja grada u Drugom svjetskom ratu, a zatim i datum koji je obilježio početak opsade 1992, danas se razvodnio u administrativne “dane kantona” i “dane grada”, svedene na polaganje cvijeća, protokolarne govore i kratkotrajne političke pojave.

- Mi smo jedno društvo koje ne razumije da je veliki dio tog kolektiva dao život za slobodu, našu današnju, to društvo ne razumije sebe. Onda ne razumijemo ko smo, rekao je i upozorio da bi mnogi ti ljudi danas bili praktično zaboravljeni i da bi, da nije filma “Valter brani Sarajevo”, mnoge mlađe generacije još manje znale šta se dogodilo.

Prisjetio se rada na predstavi “Oslobođenje Sarajeva” u Sarajevskom ratnom teatru i šoka koji su njegovi mladi glumci doživjeli otkrivajući taj period kroz memoare Avde Hume.

- Ne možemo govoriti o državnosti BiH koja je nastala 25. novembra 1943. u Mrkonjić-Gradu a da istovremeno preskočimo od te 1943. do danas sve kao da se ništa nije dogodilo, upozorio je Pašović, povezujući to i sa savremenim pitanjima položaja žena, društvenih prava i društvene modernizacije, koja su, kako je rekao, u vrijeme Jugoslavije mijenjana naglo i snažno u pozitivnom smislu, a kasnije su počela kliziti unazad.

Pitanje 5. aprila 1992. i prvih civilnih žrtava, Suade Dilberović i Olge Sučić, otvorilo je drugu veliku temu razgovora, onu o pamćenju grada. Kako nemamo neki spomenik koji će konkurirati Vječnoj vatri?

- Kako je moguće da u toj inflaciji sjećanja zaboravimo većinu stvari? To je jedan paradoks. Kad pogledate vijesti, vidite da je non-stop neka memorijalizacija. Ali, ta tolika atomizacija sjećanja, lokalizacija sjećanja, da se sjećamo nečeg što je bilo u Višegradu, u Prijedoru, u Srebrenici, u Sarajevu, pa sad u Sarajevu na Dobrinji, pa na Bistriku, pa na Koševskom Brdu, dovodi do toga da dolazimo sve do manjih, manjih jedinica i gubimo veliku sliku, govori Pašović.

Upravo je Haris Pašović od MESS-a ponovo napravio mjesto otpora agresiji, a iz tog kulturnog otpora proizašao je i SFF. Na pitanje zašto danas ne vidimo velike projekte koji bi predstavljali otpor ludilu savremenog svijeta, Pašović ne nudi jednostavan odgovor. Smatra da institucije, poput ljudi ili biljaka, prolaze kroz faze rasta, uspona, zamora i zastoja, i da ni MESS nije izuzet od tog procesa. Ističe poraznu činjenicu da se u BiH gotovo i ne snimaju novi filmovi uprkos tome što zemlja ima autore svjetskog ugleda.

Pašović u “Direktno sa Vildanom Selimbegović”: Gubimo jednu veliku sliku

U jeku jedne od najtežih ratnih godina (1993) nastajao je SFF, kao odgovor na pitanje koje je mučilo mnoge koji nisu bili na liniji fronta: ima li smisla baviti se kulturom dok drugi brane grad?

Kada su počele stizati VHS trake s filmovima, postalo je jasno da je potrebno informirati javnost. Jedini način bio je kroz Oslobođenje, tada jedine novine koje su kontinuirano izlazile. U tom periodu novine su imale svega osam stranica, od kojih su polovinu činili izvještaji s ratišta, a drugu polovinu smrtovnice. Upravo u takvom kontekstu tražiti prostor za kulturu bilo je izuzetno zahtjevno. Oslobođenje je odlučilo ustupiti čak osam stranica za festivalski katalog, što je značilo da je jedan cijeli broj praktično bio posvećen Festivalu. Taj čin ostao je duboko urezan kao ključni trenutak u organizaciji prvog SFF-a.

Krevet od Oslobođenja

Put do redakcije bio je opasan. U mraku, kroz travu, gotovo puzeći, materijali su nošeni do zgrade u kojoj su novinari živjeli u podrumu, odsječeni od svjetla i svakodnevnog života. Unutra je vladala atmosfera nalik postapokaliptičnom filmu.

- E sad, to treba da se odštampa, imamo dva, tri sata, jer prije ujutro ne možemo. Možemo da idemo ujutro samo sa Golfom koji razvozi Oslobođenje po gradu. I meni oni kažu: “Aj ti malo odspavaj.” I sad ja odlazim u jednu veliku prostoriju - ogromnu, gdje su novinari imali svoju neku ćebad i na podu su spavali bukvalno. Ali, oni sad meni kao gostu naprave poseban ležaj od novina i ja uvijek kažem: “Spavao sam na Oslobođenju”, prisjeća Pašović.

Ujutro su novine bile odštampane. Distribucija je bila jednako dramatična kao i sve prije toga. Vozila su velikom brzinom prolazila kroz grad, zaustavljajući se samo nakratko kako bi ljudima koji su čekali s bonovima podijelila primjerke.

Pred kraj razgovora pogled u budućnost. Na pitanje da li je vrijeme da se ponovo osmišljavaju novi oblici otpora kulturom, Pašović odgovara da je to pitanje za najmlađe generacije umjetnika. Naglašava da se uzdržava od toga da mlađima propisuje šta treba da rade, jer ni njegovoj generaciji to niko nije propisivao.

- Mi pričamo evo o prošlosti, a s druge strane isto tako treba da pričamo o budućnosti, zaključio je Pašović.