Putovanje unatrag i huk Bune: Hercegovina između kamena, tišine i duhovnosti
Blagajska tekija na vrelu Bune nalazi se na popisu nacionalnih spomenika BiH/Damir Deljo/Oslobođenje
Vožnja prema Počitelju je poput putovanja unazad. Dočekuju nas zidovi i krovovi uklesani u liticu. Uski kameni sokaci, pogled s tabije i rukotvorine lokalnih obrtnika najčešći su razlozi zbog kojih turisti dolaze u Počitelj. Zadržavaju se kratko, uglavnom obilazeći Hadži Alijinu džamiju, Hamam, Sahat-kulu i srednjovekovnu tvrđavu s pogledom na dolinu Neretve, dok sadržaji za duži boravak još nedostaju. Bez turista Počitelj utone u srednjovjekovni mir. A sa Pašine tabije grad se vidi cijeli, otvoren i tih.
- Odavde je najbolji pogled, govori nam Jadranka Dizdar, predsjednica Turističkog društva Počitelj.
Gdje kamen priča
U tom prizoru lako je zamisliti Počitelj kao turistički grad kakav bi mogao biti. Dizdar to izgovara bez gorčine, više kao činjenicu.
- Počitelj bi mogao biti poput Blagaja i svih drugih gradova, kaže, dodajući da se danas borba vodi oko osnovnih stvari, poput ulične rasvjete.
- Počitelj je prije rata bio osvijetljen, tako da su i noću turisti mogli doći, neko je želio vidjeti grad i noću, kaže Jadranka.
Stari grad je gotovo prazan. Dok nam govori da su se mnogi iselili i da tu trenutno živi desetak ljudi, Dizdar pokazuje zidine koje se spuštaju nizbrdo. Kamen je svuda – u temeljima, kućama, pa i unutar njih.
- Imate u kućama ogromne stijene ostavljene u kuhinjama, u donjim prostorijama, kaže.
Shvatam da taj kamen nije samo materijal nego identitet.
- Kamen vam uđe nekako u dušu. Živjela sam i drugdje, ali... Kamen osjećaš kao da si definitivno kod kuće. Jednostavno vam je to - bez kamena meni nema, čini mi se, opstanka. Osjećaš kao da je živ, kao da ti nešto priča, kao što meni priča Počitelj, objašnjava nam i pokazuje kuće poznatih umjetnika.
Podsjeća da je Počitelj decenijama bio živo mjesto umjetnosti.
- Prije rata zaista se živjelo punim plućima. Od formiranja umjetničke kolonije 1964, a onda i puta koji je prošao 1966. godine, kroz našu internacionalnu umjetničku koloniju prošla su najjača imena iz bivše države, pa i Evrope i svijeta. Kad je put prošao, onda su se otvorile i kafane, obnovljen je dolje ovaj divni han. I Tito je dolazio u taj han, priča Jadranka.
Zimi je sve drugačije.
- Ljudi čine mjesto. Grad jeste pust, ali znate šta - nekad, poslije one ljetne vreve i gužvi, turista, dobro dođu i ta dva-tri mjeseca odmora.
Dok gledam dolinu Neretve, pitam kakav je osjećaj živjeti ovdje.
- Pa veličanstven, zar nije, odgovara i nastavlja: “Imate osjećaj da grlite cijeli svijet. Sve je ispred vas”.
Tišina Počitelja nije teret. To je utočište.
- Lijepo je živjeti u ovom gradu. I vjerujte da dolazi vrijeme kada će ljudi sve više tražiti mir, da se rasterete od sve te buke, tehnike... Meni ne smeta biti u tišini, govori Jadranka i dodaje rečenicu koja mi ostaje kao lična bilješka: “Najgore je kad je čovjeku dosadno samom sa sobom”.
A u Počitelju, čini se, taj problem ne postoji.
Napuštamo Počitelj i krećemo ka Blagaju. Stojim pod liticom visokom više od 200 metara i ne pomjeram se. Ne zato što je hladno, prizor me zakovao. Čovjek ponekad shvati kako je mali u odnosu na prirodu. Podno stijene, uz samo vrelo rijeke Bune, stoji Blagajska tekija, gotovo stopljena s kamenom. Iznad nje su ponosni ostaci utvrde hercega Stjepana Kosače. Na toj kratkoj vertikali stopili se priroda, historija i duhovnost. I nije teško razumjeti zašto je baš Blagaj uvršten među najbolje skrivene evropske destinacije u 2025. godini.
- Ljudi, uglavnom, odlaze oduševljeni ambijentom. Najčešće kažu da se ovdje osjeti neka pozitivna energija, da je mjesto tiho i da ih šum vode umiruje, govori nam Edin Džiho, referent za koordinaciju u Tekijskom kompleksu.
Dodaje da, naravno, svako Blagaj doživljava drugačije, ali da se u gotovo svim komentarima ponavlja ista riječ - mir.
Svjedok vremena
Tekija na vrelu Bune je mjesto gdje derviši obavljaju zikr (slave Boga). Izgrađena je na mjestu starijeg bogumilskog svetišta o kojem historija nije sačuvala precizne podatke. Prvi pisani trag je putopis Evlije Čelebije iz 1664. godine, kada je tekija već bila dobro poznata širom Osmanskog carstva i u ozbiljnim naučnim raspravama.
- Vrelo Bune je najjače u Evropi, treće u svijetu po količini vode koju izbacuje, a sama tekija je tu već četvrti vijek, govori Džiho dok sjedimo u jednoj od njenih prostorija.
Tekija nikada nije izgubila osnovni smisao, objašnjava nam domaćin, podsjećajući da je i sama preživjela burna vremena.
- U njoj se i danas obavlja zikr. Imamo redovno, četvrtkom, petkom i nedjeljom navečer, zikrove. S obzirom na to da je tekija na listi nacionalnih spomenika BiH, otvorena je prvenstveno za vjerski turizam, ali i za dnevne posjete, kaže Džiho.
Zanimljivo je da se odnos posjetilaca posljednjih godina promijenio.
- Prije pandemije, ljudi su, uglavnom, pitali za neke servisne informacije. Sada se to okrenulo. Sada je sve više i izraženije traženje odgovora. Očito je pandemija promijenila percepciju, promijenila razmišljanje ljudi, koji sada odgovore traže i na različitim mjestima, kaže Džiho.
I dok slušam huk Bune, pitam naglas može li tekija bez rijeke ili rijeka bez tekije?
- Teško bi se mogle razdvojiti. Kad se naviknete, to postaje identitet, nešto čemu se nadate kad prilazite ovdje - da čujete taj huk vode i da vidite tekiju, koja tu stoji i svjedoči vremenu. Zna se desiti, kad je visok nivo vode, da u dvorištu treba povisiti glas, jer od tolike jačine i huka vode ne čujete jedan drugoga u razgovoru. Ali, sve to upotpunjuje ambijent. Ne daj Bože da taj huk ikada utihne, priča Džiho.
Iako derviška tekija s pravom privlači najviše pažnje, Blagaj nudi i znatno više. Pravi je muzej na otvorenom.
- Najviše posjetilaca je iz Turske. Iako ima mnogo turista, rjeđe se odlučuju na kupovinu suvenira, jer im je Blagaj prvenstveno prostor mira, tumači nam Anel.
Odlazimo polako, svjesni da Blagaj nudi nešto mistično, nešto što ne zove glasno, ali svakoga zadrži dovoljno dugo da se, makar na trenutak, duboko zamisli.
