Putopisna i etička tradicija muslimanskog svijeta i bošnjačke književnosti
S promocije u Konjicu
Poslanik Muhammed, alejhiselam, kazao je, savjetovao i preporučio: El-bereketu fil-hareketi – berićet, dobrota i napredak su u kretanju.
Zatim: Utlubul-ilme minel-mehdi ilel-lehdi – tražite znanje i nauku od bešike (kolijevke) do groba, odnosno do kraja života. Svjetski značajni putopisac Evlija Čelebija i najpoznatiji hroničar u bošnjačkom narodu Mula Mustafa Bašeskija držali su se načela: Kullu ma kutibe karre, ve kullu ma hufize ferre – Ono što je zapisano, ostaje, a ono što se samo pamti, ispari i zaboravi.
Pisci i putopisci
Na ovim podlogama i premisama kod muslimanskih naroda stoljećima su se javljali, pisali i djelovali, u svjetskim okvirima, značajni putopisci, geografi, enciklopedisti i povjesničari, poput El-Bekrija u 11. stoljeću, El-Idrisija i Ibn Džubejra u 12. stoljeću, te Sulejmana Et-Tadžirija, koji u 9. stoljeću putuje i opisuje Kinu. Za putopisca Ibn Battutu, rođenog u 14. stoljeću, u najmanju ruku ravnog Marku Polu, zna čitav svijet, kao i za Evliju Čelebiju, koji je napisao čuvenu “Sejhatnamu”. Muhammed el-Idrisi nije bio samo putopisac već i najpoznatiji kartograf i geograf u 12. stoljeću, koji je za Rodžera II uradio kartu svijeta i nebeski globus u srebru. El-Havarizmi nije samo začetnik algebre već je napisao i djelo “Suret el-erd” (Slika Zemlje). El-Jakubi, koji je živio u 9. stoljeću, napisao je “Kitab el-buldan” (Knjiga o zemljama), a pod istim naslovom piše i svoje djelo “El-Hamdani”, među prvim muslimanskim učenjacima koji metodički i sistematski pristupaju geografiji.
Na Istoku su djelovali Ibn Havkal, El-Mekdisi i El-Istahri. Ibn Havkal i El-Istahri autori su dva djela pod istim naslovom “El-Mesalik vel-memalik”. Jakut el-Hamavi, koji živi krajem 12. i početkom 13. stoljeća, napisao je geografski rječnik pod nazivom “Mu’džem el-buldan”, koji predstavlja enciklopediju ili, u najmanju ruku, leksikon koji sadrži, pored cjelokupnog fonda geografskog znanja tog doba, i važne podatke o historiji, etnografiji i prirodnim naukama, kao i o povijesti i geografiji u muslimanskoj kulturi i civilizaciji.
Prve knjige iz te oblasti bili su životopisi Poslanika od Ibn Hišama i Ibn Ishaka. Jahja el-Baladuri piše knjige “O osvajanjima raznih gradova” i “Knjigu o plemićkim lozama”. Prvi musliman koji piše knjigu “Historija naroda svijeta” – “Sira el-muluk el-a’džem” jeste El-Mukaffa. Priručnik iz historije piše Kutejbe, a El-Jakubi piše historijsko-geografski leksikon, dok El-Isfahani u 10. stoljeću piše kritičke anale. Na tlu Evrope, u Endelusu, u 10, 11. i 14. stoljeću živjeli su historičari Ibn Kutijja, koji je napisao “Tarihu el-Endelus” (“Povijest Španije”), zatim Ibn Hajjan, koji je napisao 50 djela, te Muhammed Ibn Feradi, koji piše važno djelo “Tarikh el-’ulema’ el-Endelus” (Povijest uleme u Španiji i njihove biografije).
Na dvoru gaznevijskog vladara Mahmuda Gaznevije, na prostoru današnjeg Afganistana, Pakistana i Horosana, u 11. stoljeću boravio je i glasoviti mudrac, pjesnik, astronom i matematičar, geograf i povjesničar El-Biruni, koji je napisao knjigu “Tarihu el-Hind” (Historija Indije), mnogo prije Nikole Kopernika i Đordana Bruna, zastupao je teoriju heliocentričnog sistema, a da ga zbog toga niko nije ni opomenuo, a kamoli sudio za krivovjerje i vjerske zablude. Naprotiv, uživao je ugled i čast teoretičara i znanstvenika, čak i na vladarskom dvoru tada najmoćnijeg muslimanskog vladara.
Muhammed Džerir et-Taberi i Izzuddin el-Atir, kao povjesničari, ne mogu se ni izbjeći, ni zaboraviti, ni preskočiti. Et-Taberi je živio u 9. i 10. stoljeću i napisao djelo “Tarikh er-rusul vel-muluk” (“Povijest poslanika i kraljeva”). To djelo počinje od prvog čovjeka Adema, alejhisselam, i završava se sa 915. godinom nove ere, odnosno 312. godinom po Hidžri. U svjetskim okvirima, kada je riječ o povijesti u punom smislu riječi, nezaobilazno je ime Abdurrahmana Ibn Halduna. Smatraju ga pretečom i začetnikom sociologije kao teorije o društvu, a neupitno, uz Platona, Aristotela i Hegela, spada u osnivače političke filozofije i filozofije povijesti. Njegovo učenje o Assabijji, kao specifičnoj vezi i odnosima među nomadima u nomadskom društvu, spada među najautentičnija i najoriginalnija teorijska učenja u povijesti svjetskog mišljenja.
Tokovi kulturno-civilizacijskog koda, pod egidom svjetskog islamskog kulturno-civilizacijskog kruga, nisu zaobišli ni Bošnjake, koji su nakon zauzimanja Balkana od Osmanske imperije, u slobodi i sigurnosti prihvatili islam. Do prve polovine 19. stoljeća Bošnjaci su, uglavnom, pisali na arapskom (vjerskom), turskom (pravno-službenom) i perzijskom (kulturno-umjetničkom) jeziku. Na bosanskom jeziku, pioniri i začetnici pisanja u svim sferama kulturnog i društvenog života, posebno i najviše u Hercegovini, javljaju se Mehmed-beg Kapetanović sa djelima “Narodno i Istočno blago” i pokretanjem lista Bošnjak 1881. godine. U stopu ga je pratio drugi Hercegovac Osman Nuri Hadžić, koji je sa Ivanom Milićevićem, pod zajedničkim pseudonimom Osman Aziz, napisao tri zbirke pripovijetki i dva romana. Sam je napisao izuzetno značajnu knjigu “Muhammed, alejhiselam, i Kur’an – kulturna historija islama”. U Zagrebu je objavio brošuru “Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini”, a u Beogradu brošuru “Borba muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju”.
Treći Hercegovac, dr. Safvet-beg Bašagić, čovjek enciklopedijskog obrazovanja, koji je za Krležu najveći genij rođen na Balkanu, 1896. godine piše “Trofandu”, a 1900. godine pokreće časopis Behar sa Osmanom Nuri Hadžićem i Fehimom Spahom. Kao klasični i svestrani alim-intelektualac, bio je istovremeno i povjesničar, politički teoretičar, pjesnik, književnik, mudrac, teoretičar kulture, pisac, novinar i urednik. Napisao je “Mevlud” kao vrhunsko vjersko-umjetničko umijeće i ostvarenje. Od pisaca u Hercegovini ne mogu i ne smiju se zaboraviti i preskočiti ni Hivzi Bjelevac, ni Hamza Humo, ni Avdo Humo, ni Alija Nametak, ni Mak Dizdar, kao ni pisci koji su istovremeno bili i putopisci: Livnjak, koji je napisao “Put na hadž”, te Zulfikar Zuko Džumhur, taj klasični i svestrani umjetnik, pisac, putopisac, karikaturista, iskonski autentični istočno-zapadni i zapadno-istočni mudrac, slikar i hodoljubac. Objavio je knjige “Nekrolog jednoj čaršiji” (1958), “Pisma iz Azije” (1973), “Hodoljublja” (1982) i “Putovanje bijelom lađom” (1982). Bio je pisac scenarija i voditelj serijala “Hodoljublja”. Napisao je više scenarija za kratke i tri za igrane filmove.
Prema režiseru Idrizoviću, s kojim je Zuko najviše sarađivao, “shvatio sam da se u tom duhovnom i božanski darovitom mudracu sretno susreo Istok i Zapad, Sjever i Jug, te Afrika, Azija i Evropa”. Uz samog Zuku Džumhura ide i Alija Isaković, posljednji i mudri bosanski did: “pisac”, putopisac, autor prve antologije bošnjačke književnosti pod nazivom “Biserje”, pisac prve bošnjačke drame izvedene na bosanskoj televiziji, autor “Prvog izbora bosanskog i bošnjačkog putopisa”, pisac “Rječnika karakteristične leksike u bosanskom jeziku”, te pisac romana, pripovijetki i putopisa. Bilo bi i sramota i grijeh zaboraviti i ne spomenuti Hercegovca iz Duvna, akademika i profesora Dževada Karahasana, sa toliko napisanih romana, pripovijetki i drama kao što su: “Istočni divan”, “Šahrijarov prsten”, “Noćno vijeće”, “Koncert ptica”, “Kazalište i kritika”, “Kraljevska legenda” i tako dalje.
70 priča
Vratimo se knjizi. Knjiga pred nama pisca, pjesnika i putopisca Bajre Perve “Priče o dobrim ljudima”, između dvije korice na 363 stranice, strukturalno gledano, sastoji se od Sadržaja na tri stranice, Uvoda na dvije stranice i 70 priča sa raznim ljudima i ženama na tlu bivše Jugoslavije, te u mnogim zemljama Evrope, Kanade, SAD-a, Australije i nekim zemljama Azije. Nije to ni čudo: Bajro i Zuko Džumhur su zemljaci iz Konjica. Malo je poznato da je Bajro Perva 1978. godine klanjao dženazu kao imam Zukinoj majci Vasviji u Konjicu. Na 121. stranici autor je zapisao: “Dok smo išli za tabutom, gledajući mladog imama Bajru sa ahmedijom na glavi, Zuko reče: Što bi mojoj majci bilo drago kad bi znala da će joj dženazu klanjati ovako mlad i lijep hodža”.
Tada se učvrstio u uvjerenju da je u islamu pronašao utočište koje je čuvao sve do smrti 1989. godine u rodnom mjestu. Suvišno je navoditi da su od 1978. do 1989. godine Zuko i Bajro postali bliski prijatelji. Dakle, ovaj treći i glavni dio knjige sadrži 70 kazivanja i svjedočenja: autor piše priče o dobrim ljudima, 70 puta suočenja, dijaloga, govora, razgovora, razmjene mišljenja, iskustava, znanja i saznanja, na 350 stranica. Bajro, kao i rahmetli Zuko, hoda, gleda, razgleda, posmatra i proniče u pojave, i kroz jedan spontani, prirodni, opušteni i smireni razgovor otvara srca i duše iskrenih, plemenitih i poštenih insana.
Ovih 70 tekstova, kazivanja i svjedočenja, nanizano je kao 70 biljura, dragulja, dijamanata i dukata na đerdanu oko bijelog vrata lijepe djevojke sa crnom kosom i plavim očima. Dodatnu težinu knjizi pred nama daje činjenica da je njen autor prije pola stoljeća, 1975. i dijelom 1976. godine, bio glavni i odgovorni urednik prvog muslimanskog lista Zemzem, kojeg su počeli izdavati učenici Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu 1969. godine, u novembru mjesecu. Poslije Adema Omerike, Islama Kadića, Šabana Imamovića, Rešida Bilalića, Fikreta Karčića i Mirsada Ćemana, Bajro Perva je bio sedmi glavni i odgovorni urednik Zemzema. To je bila osjetljiva, časna i odgovorna dužnost.
Bajro je iskusan pisac, putopisac i pjesnik koji u kontinuitetu piše već 55 godina. Kao radio i TV novinar i spiker ima najmanje tri decenije iskustva. Pored tog znanja i iskustva, pisca knjige odlikuju emotivna inteligencija i naglašeno uočljiva socijalna empatija, pomoću kojih se uživljava, saživljava i identificira sa sagovornicima, a oni u njega steknu povjerenje i preko jezika mu otvore srca i duše. I tako poteknu na papiru i u knjizi razviju se autentične, iz središta života, interesantne, originalne, direktne, otvorene, tople i iskrene, nekada opore, ali uvijek bez zlobe i mržnje, principijelne i dobronamjerne priče, kazivanja i svjedočenja.
U uvodu knjige, na stranici 9, autor skreće pažnju: “Bilo mi je zadovoljstvo upoznati ljude koji predstavljaju suštu dobrotu. I da ne bi bilo nedoumica: ovo nisu priče o evlijama u narodu poznatim kao dobri, već, uslovno kazano, o običnim ljudima”. Najkraće rečeno, svijet, život i povijest ne počivaju ni na svecima ni na demonima, nego na iskonski čestitim, plemenitim, dobrim i običnim ljudima, koji su upravo tema knjige pred nama.
Nedostatak povjerenja jedan je od ključnih razloga na svim planovima i u svim oblicima života. U okviru klasičnih kultura, politička filozofija i etička teorija, da bi se otklonilo nepovjerenje koje prekida i razara svaku vezu, relaciju, komunikaciju, društvenost, zajednicu i društvo, kreću od etosa, preko patosa i stižu do logosa. Etos kod svih uglednika i prvaka, posebno kod vjerskih, političkih, državnih, znanstvenih, intelektualnih i javnih autoriteta, pretpostavlja da građani i radnici slušaju šta lideri govore i pričaju onda kada su lideri uzori, vjerodostojni, sa integralnim karakterom, moralnim autoritetom i intelektualnim kapacitetom, u kojih se slažu misli, ideje, namjere, riječi i djela, teorija i praksa. Oni tada grade povjerenje koje ljudi imaju u njih.
To podrazumijeva da kao prvak, lider, funkcioner ili direktor shvatite i upoznate ljude kojima rukovodite i upravljate. Kada ljudi vide i osjete vašu želju da ih shvatite i prihvatite sa one bolje ljudske strane, te da imate identifikaciju s njima i empatiju prema njima, tada stižete do logosa. Alija Izetbegović je poznavao sve službenike i radnike s kojima je radio i obraćao im se po imenu i prezimenu. A to znači da kao sigurni, slobodni, poznati, priznati i ravnopravni subjekti, na različitim pozicijama, oni tada bez straha, tjeskobe i neizvjesnosti prosuđuju ispravno i dobronamjerno, postupaju i upotrebljavaju svoju logiku da budu shvaćeni, korisni i dobronamjerni. Ovakvi ljudi služe se silom argumenata, a ne argumentima sile.
Autor knjige planirano, programirano i sistemski pokazuje primjere koji bi mogli biti uzor generacijama koje dolaze. U muslimanskoj tradiciji postoji edebijat – književnost koja nosi i razvija, na temeljima istine i pravde, dobrotu, ljepotu, pouku i poruku. Svaka od 70 priča zasnovana je na tim vrijednostima i principima. Izborom da piše samo o dobrim ljudima autor me podsjetio na mudraca Diogenesa. Iza toga slijedi patos, koji podrazumijeva da kao prvak, lider, funkcioner i direktor shvatite i upoznate ljude sa kojima rukovodite i upravljate. Kada su mu, kao najmudrijem čovjeku, predložili da nabroji budale i pokvarenjake, kazao je da je to nemoguće, jer ih je toliko mnogo da ih ni za čitav život ne bi mogao nabrojati, nego: “Ja ću za jedan dan nabrojati umne, pametne i dobre, i dobit ćemo isti rezultat”. Doista, budale, zli ljudi i pokvarenjaci neprestano sami sebe svojim nedjelima i zlima predstavljaju. Drugo, nevjerovatno je koliko ima nevinih i naivnih, površnih, povodljivih, zavodljivih, lakovjernih i lakomislenih ljudi koji prihvataju šarene laži i robu od nevidiša. Problem je što slikovni svijet i sve vrste mreža – Twitter, Facebook i kompletna vizuelna tehnika – odvajaju čovjeka od čovjeka, čovjeka od prirode, čovjeka od knjige, pa i od znanosti.
Šest pitanja
Knjiga pred nama na mudar, lijep i nenametljiv način, kroz 70 tekstova, jasno, uvjerljivo i prirodno odgovara na šest pitanja: ko? šta? gdje? kada? kako? i zašto? Kroz razgovore u knjizi sa živim insanima, muškarcima i ženama, potiskuju se ljigavost, kukavičluk, strah, egoizam, podmuklost, anksioznost, škrtost, sebičnost, smutnja, mržnja, nepovjerenje, nadmenost, oholost, stereotipi, šovinizam i rasizam. Evo nekoliko ilustracija: u priči “Islam je njena prva i jedina vjera”, Zejneb iskreno svjedoči: “Bila sam ateista, a u islam sam ušla 25. juna 2016. godine. Ja sam ušla u islam, a nisam prešla. Islam je moja prva i jedina vera. Moja iskrenost je bila uzrok da pronađem realnost. Dugo nisam znala kako da pronađem tu realnost. Allah me je vodio do onoga koji mi je rekao kako. U Kur’ anu se shvata doslovno, ali i mnogo više od toga. Kada spomenete Allaha, više nikada nećete biti sami, strahovi neće gospodariti vašim životom. Više se ne osećate sami, strahovi neće gospodariti vašim životima. Više se ne osećate odbačenim, jer taj osjećaj vodi u smrt. Vi konačno pripadate Allahu. Sav život se menja” (str. 255. i 256).
Pa zar Hegel nije kazao: “Valjda je i samo je religija istina za sve”, a Hajdeger je pred smrt upozorio: “U svijetu kakav jest i kakvom moći i razornom silom raspolaže spas i opstanak je moguć jedino pod okriljem Jednog Jedinog Boga”. Sve čovječanstvo s pravom zna za “Dnevnik Ane Frank”. Priča “Ustrajnost i vjernost mahrami” o Fatimi Husejnović nije ništa manje vrijedna. Fata se prisjeća: “Jedan od njih (četnika) mi je prišao i naredio da skinem mahramu. Rekla sam da neću. Odbrusio je da se njihova naredba ne smije odbiti. Tada sam mu rekla da imam svoj ponos i da mi je mahrama važnija od glave” (str. 176).
Nakon što s mahramom na glavi nije mogla upisati srednju školu i što je dvije i po godine radila najteže poslove u Švajcarskoj, prijavila se u firmu jevrejske porodice Openhajm. Kada ju je rukovodilac doveo do vlasnika da ga upita može li zaposliti ženu sa mahramom, vlasnik samo što ga nije izbacio iz kancelarije sa riječima: “Kako možeš žrtvu holokausta pitati da li smije raditi žena koja nosi mahramu?! Jesmo li još u onim vremenima? Zašto se o tome i danas raspravlja? Zar te nije stid”? Vlasnik firme je Fatimi omogućio da pored posla završi i punu srednju školu i fakultet i danas je rukovodilac u firmi.
Kroz ovih 70 priča očigledno je ajnul-jekin da je život komplementarno jedinstvo: vjere i nauke, etike i politike, ideala i interesa, duha i materije, duše i tijela, vjere i zakona, ili srca i uma, slobode i odgovornosti, mogućnosti i dužnosti, prava i obaveza, odgoja i sankcije, ideja, misli i namjera s jedne i riječi, ponašanja i djela s druge strane, teorije i prakse, dobrovoljnosti i prisile. Priče o hafizu Mula Mahmudu ef. Aslaniju, koji je bio muhafiz, voditelj 194. hafiza; hafiza, kaligrafa i muderisa Zilke ef. Žolje; hafiza i profesora Safeta Husejnovića i hadžije Bešlage Bajraktarevića, koji je 80 godina besplatno bio mujezin u džamiji, svjedočanstvo je uživo da čovjekov život nije samo puko animalno trajanje i otaljavanje ili samo permanentna briga za svakodnevnost, nego je i unutrašnji misijski zadatak idejnog, duhovnog i moralnog osvješćivanja i samooplemenjivanja čistim srcem, plemenitom dušom, duhovnim i vanjskim znanjem, valjanim djelima, u ime Boga, na korist insana i hajvana.
Vjerodostojna, živa i praktična etika koju svjedoči knjiga pred nama, ima misiju, moralne revolucije u odnosu na čovjeka i zajednicu, u odgovornosnoj slobodi, ravnopravnosti, povjerenju i sigurnosti. Njen najviši i univerzalni princip je permanentno naređivati, zagovarati, činiti dobro i primjenjivati univerzalne moralne principe, a zabranjivati i kloniti se zla, nereda, nasilja i grijeha, što ima za rezultat iznutra promjenu svijeta time što ga to čini valjanim i podnošljivim. To je etika dužnosti, odgovornosti, cilja, smisla, etika misije, poziva, etika dobra, istine, pravde i ljepote. Aristotel kaže: “Pravda je da drugom činiš dobro u kojem nema tebe i tvoje koristi i interesa”. To je pouka i poruka knjige pred nama, preostaje da je kupimo, pažljivo i sa uživanjem čitamo.
