Politički život kao neprestani turnir u hrkljušu i gradonačelnik - lik koji nam se nameće
Sarajevo, grad sa najdužom opsadom u modernoj istoriji, danas je talac jalovog političkog sistema. Iako broj političara po glavi stanovnika premašuje čak i Sjevernu Koreju, ljudima prijete klizišta, zagađeni zrak, divlji vozači.
Politički život ovdje liči na neprestani turnir u hrkljušu – igra u kojoj pravila ne postoje, gdje se besprizorne karikature nadmeću pod reflektorima dok publika uzdiše, psuje, a rijetko šta razumije. A iza tih reflektora? Pa, tamo je scena izvorne tranzicijske umjetnosti. Novac se izvlači, ruke se kupuju, trguje se interesima.
Trenutno je u srcu tog turnira gradonačelnik - figura koja, ne zavaravajmo se, nije izabrana nego nam je doslovno nametnuta. Takav gradonačelnik u ovom klijentističkom metežu više podsjeća na ceremonijalnog lutka nego na stvarnog predstavnika građana.
I onda imamo onaj tračak nade – ljude koji kažu kako bi neposredni izbori za gradonačelnika riješili problem. Dobro zvuči. Ali, zar Sarajevo nije vidjelo bezbroj primjera kako ad hoc rješenja bez poštene javne rasprave završavaju sa “uvijek može gore”? Mi smo vlasnici novčanika iz kojih se gradonačelnik plaća, pa pokušajmo bar osmisliti opcije, da vidimo šta nam se nudi?
Prvo, mogli bismo zadržati indirektni izbor, ali promijeniti proceduru Primjer? Amsterdam. Ako se tamo procjenjuju prioriteti grada kao što su otpornost prema ekološkim izazovima, ekonomski razvoj, vizionarska politika, možda bismo i mi mogli staviti fokus na profil idealnog kandidata i raspisati javni konkurs. Ali, da li bi nam tada izabrali nekog novog Emerika Bluma ili bi sve završilo još jednim konkursom gdje se “pravi” kandidat zna unaprijed, a cijela stvar je samo paravan za uhljebljavanje?
Drugo, ukidanje pozicije gradonačelnika Sarajevo bi moglo učiti od Bruxellesa, grada slične političke organizacije, gdje gradonačelnik kao centralna figura zapravo i ne postoji. Bruxelles funkcioniše kao decentralizovani mozaik - 19 opštinskih načelnika vodi svoje zone, dok regionalna vlada usklađuje zajedničke interese. Za Sarajevo bi ovo značilo da Kantonalna vlada preuzme presijecanja vrpce, polaganje cvijeća i dijeljenje ćevapa, a da se novac konačno usmjeri na konkretne probleme kao što su klizišta ili smanjenje zagađenja. Ujedno, oprostili bismo se od političkog cirkusa oko izbora gradonačelnika koji, ruku na srce, ima malo stvarnih ovlasti.
Treća opcija: Uvesti direktni izbor Ideja da građani Sarajeva biraju svog gradonačelnika zvuči kao prizor iz paralelnog svemira. Ljubljana je tu primjer – njihov gradonačelnik Zoran Janković, poznat i po efikasnim projektima i po kontroverzama, ima podršku naroda i s njom pravi velike promjene. Ali, hoće li Sarajevu išta značiti ako izaberemo gradonačelnika samo da bi ga Gradsko vijeće kočilo na svakom koraku? Osim toga, ima li smisla izabrati najskuplju opciju izbora za gradonačelnika čije ovlasti su, uglavnom, ceremonijalne i koordinativne?
Na kraju ostaje pitanje – postoji li ikakav izbor koji nam može dati Sarajevo koje zaslužujemo? Ili smo osuđeni na ovaj groteskni hrkljuš političkih ambicija, gdje je svaki potez unaprijed u režiji sitnih špekulanata? Ili je vrijeme da se kroz javnu raspravu čuje glas građana?
REFIKA HADŽIBAJRIĆ
