"Osramoćeni" muškarac je nazvao brata jer je prostirao ženin veš

U novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović govorili smo sa direktoricom Fondacije CURE Jadrankom Miličević. Tema je bila i sve popularniji tradicionalizam.

Pitanje povratka “tradicionalnim navikama” na Zapadnom Balkanu često se u javnosti predstavlja kao nevina priča o običajima i identitetu. Međutim, kada se ta retorika spusti na svakodnevni život, ona vrlo često zvuči kao jasna poruka o tome gdje je ženino mjesto i koliko joj je prostora dopušteno. Na pitanje da li je taj “zov tradicionalizma” zapravo poziv u represiju nad ženama, Jadranka Miličević odgovara kratko i nedvosmisleno: “Pa jeste.”

Miličević podsjeća da se takva ideja provlači kontinuirano, posebno nakon rata.

- Samo ću vas vratiti na '96.-'97., žena nek ostane u kući, kaže Miličević, opisujući atmosferu u kojoj se društvo, umjesto širenja prava i mogućnosti, vraćalo starim obrascima. U toj logici, poslove i javni prostor ponovo “preuzimaju” muškarci.

Miličević otvara i jednu važnu temu koja se rijetko imenuje direktno: šta se dešava kada se patrijarhalni poredak počne lomiti. Prema njenim riječima, nakon 1996. godine dio žena je, uprkos teškim okolnostima, lakše nalazio zaposlenje. U tradicionalnom modelu muškarac je “bio otac”, onaj koji je odgovoran za porodicu i koji donosi. Kada žena postane ta koja donosi, patrijarhalni sistem to doživljava kao udar, a reakcija često dolazi kroz pritisak, ponižavanje i agresiju.

Miličević navodi primjer iz male sredine koji, kako kaže, nije usamljen. Jedan muškarac, izbjeglička porodica, žena radi, a on vozi, kuha, čuva djecu, pomaže. Umjesto podrške, stiže osuda.

- Rođeni brat ga je nazvao i rekao, sramotiš cijelu našu porodicu. Rekao mu je "sramoto cijele naše porodice, ‘ajde što je voziš, što joj kuhaš, što čuvaš djecu, ali gaće da joj prostireš”?!

 U toj rečenici stane cijeli mehanizam društvene kontrole: ne kažnjava se samo žena koja radi, nego i muškarac koji pristaje na ravnopravnost, jer time “ruši” pravila.

Miličević podsjeća i na suštinu zakona o ravnopravnosti polova, koji se često pogrešno tumači ili svodi na formalne kvote.

- U zakonu nigdje ne piše muškarac ili žena, kaže, objašnjavajući da se govori o “manje zastupljenom polu”.

Poenta nije privilegija, nego balans, pristup i mogućnost da žene i muškarci imaju jednaka prava i jednake šanse. “I oni nikako da shvate da mi samo želimo jednaka prava i jednake mogućnosti”, poručuje.