Maloljetnici s one strane zakona: Ko snosi odgovornost - roditelji, škole, društvo ili neko četvrti?

Nakon što je maloljetni E. S. (14) napao Policijsku stanicu u Bosanskoj Krupi gdje je ubio jednog i ranio drugog policajca građani su šokirani ovim zločinom i pitaju se šta se to dešava sa djecom od 11 do 16 godina pa su tako nasilna? Ko snosi odgovornost: roditelji, škole, društvo ili neko četvrti? 

Na ova pitanja odgovorila je psihologinja i psihoterapeutkinja Nermina Vehabović - Rudež koja tvrdi za Oslobođenje da je svaki slučaj, slučaj za sebe i da još niko nije napravio procjenu aktuelne situacije pa bi bilo neozbiljno da komentariše. Ali kad je uopšteno riječ o nasilju djece naša sagovornica ističe da razvoj u pubertetu, odnosno adolescencija u psihološkom smislu je jedan od najtežijih i najzahtjevnijih perioda u razvoju čovjeka.  

Daju slobodu

- Znači taj period kreće se negdje od 11. godine i lagano se završava sa 26 godina, ne sa 18, kako je kod nas uvriježeno. U tom adolescentskom periodu mladi ljudi imaju nekoliko zadataka kroz koje psihološki moraju proći, to su zadaci koji su samim tim periodom nametnuti i u kojima oni imaju potrebu za procjenom sebe, dokazivanjem - recimo muškaci se žele dokazati, djevojčice trebaju neku slobodu da su onako velike i odrasle, određuje se seksualna orijentacija, politički stavovi, mišljenje na višem nivou i tako dalje. I u tom razvojnom periodu, nažalost, odrasli najviše pritiska prave na mlade ljude, u smislu zahtjeva, normi, znači, roditelji čak najviše počnu odgajati djecu u tom periodu, u smislu nećeš sad ovo, hoćeš ono. U školi ih ne uvažavaju, nego se zahtjeva poslušnost i tako dalje. U našem društvu su se desile neke promjene, došao je na scenu moderni odgoj, koji sa sobom nosi vrlo nejasne upute, koje, nažalost, mladi roditelji vrlo često uče sa interneta ili samo prepisuju od svojih roditelja, onda ih malo osuvremene time da daju nevjerovatnu slobodu djeci, ali u onom periodu kad u biti ta sloboda bi trebala da bude u strukturi, a to je od rođenja pa do polaska u školu, odnosno do ovog puberteta, ističe ona.

U toj prevelikoj slobodi je, kaže, i najveći problem.

- Djeca mogu da rade šta god žele. Nema toga što će njih zaustaviti jer oni su sad spremni na "ludost", i na sve što im može pasti na pamet. Nažalost, te ideje su opasne za njih same i za okolinu. Da li oni vide svoju odgovornost? Da, nekim dijelom, opet iz raznoraznih razloga, ali ih čak možda to i ne uznemirava jer su više usmjereni na ono kako će to okolina propratiti, šta će okolina reći. Znate koja im je najvažnija okolina? Okolina njihovih vršnjaka, onih na društvenim mrežama i onih uživo. Djeca ne gledaju televiziju, crtane filmove, svi su prešli na društvene mreže, TikTok, Youtube, Snapchat... Dakle, tamo je, nažalost, prvi krug odgoja koji nudi ove sadržaje, koji se smjenju iz sekunde u sekundu, objašnjava psihologinja.

Totalna odgovornost je, tvrdi, na odraslima.

- Na onome ko je dozvolio djeci da dobiju mobitel sa dvije godine zato što roditeljima treba komadić mira. A djeca su ista i prije 30 godina i 50 samo im stilovi odgoja "pomažu" danas. Dalje, društvo. Roditelji prave ogroman pritisak na nastavnike. Nastavnici se nekako sklanjaju i kao da gube svaki onaj pozitivni autoritet osobe koja prenosi znanje koje je vrlo važno. Sad su vam nastavnici postali osobe koje daju ocjene i samo je to bitno. U stilu: "Samo me pusti da prođem jer idem dalje". Znači, roditelji su izvršioci usluga svoje djece i desila se inverzija, mišljenja je ona.

Navodi da su mladi ljudi dobili osjećaj da vladaju ovim svijetom. Taj osjećaj su, kaže, uvijek imali, ali znala se hijerarhija.

- Znači, vladam svijetom, nema mi kraja. Vi sad ne znate hoće li vas mladi čovjek udariti na javnom mjestu. Može mu se zato što sad ima poruku da se je sve moguće i da se može sve raditi, a pritom će dobiti veliku popularnost tamo u onom okviru gdje on zapravo boravi, a to je na društvenim mrežama. Dakle, do nas je, ističe.

Posebno dodaje da zakonske norme moraju biti vrlo jasne i ne smije biti protekcije u smislu da je to "nečije" dijete.

Pad odgoja

- Sve ispod 16 godina su mlađi maloljetnici i zakonski ne mogu preuzeti odgovornost u psihološkom smislu, ne mogu vidjeti šta njihovo ponašanje donosi. A s druge strane stariji maloljetnici mogu da budu djelimično odgovorni, ali mi nemamo institucije u koje bi ih usmjerili da idu na resocijalizaciju i učenje novih, drugačijih oblika ponašanja. Dakle, preventiva je srž - roditelje treba probuditi. Moraju znati da ako su oni fini i dobri, to ne znači da će djeca od njih učiti, možda baš uče sa tog interneta. Super, cool sam ako sam bahat, ako mogu premlatiti nekoga i ako sam popularan. Djecu moramo učiti granicama, a granice se uče u tom ranom djetinjstvu, zato sam rekla struktura je bitna, kazala je.

Također naglašava da postoje djeca koja imaju smetnje zbog međuljudskih odnosa unutar porodice, zbog maltretiranja, nasilja unutar porodice, zbog nezadovoljenih kriterija koje roditelji nameću, odbacivanja od vršnjaka, a svi hoće da su prihvaćeni pa onda dođu u školu i tu frustraciju ispoljavaju.

- Znači, vrlo je složeno, ali realno ništa se djeca drugačije ne ponašaju dok im ne "pomognu" društvene mreže i povlačenje roditelja iz ovog kruga. Kad roditelj dođe i kaže "ja mu ništa ne mogu", škola kaže "ja mu ništa ne mogu", tu je pad odgoja. Dakle, sistem mora raditi posao i svi u sistemu, a ne samo ako je neko raspoložen. I naravno ovaj zakonski okvir i pravljenje centara u kojima bi djeca prolazila kroz resocializaciju, zaključuje Nermina Vehabović - Rudež.