Ljudi bježe od Dodika i Bakira na TV-u

Damir Imamović je muzičar koji dolazi iz porodice u kojoj je sevdah bio kućni adet, ali i kao umjetnik koji je sevdalinku izveo na međunarodne pozornice. Godine 2021. dobio je priznanje za najboljeg evropskog umjetnika u izboru svjetskih muzičkih nagrada britanskog magazina Songlines. Na pitanje da li je ta nagrada u Bosni i Hercegovini ostala na marginama, Imamović je odgovorio bez zadrške.

- Toliko sam poziva dobio za nastupe poslije toga i toliko sam svirao, jer je to bio kraj korone i ponovo su krenule turneje, rekao je Damir.

Vrh ledenog brijega

Razgovor se potom usmjerio na sevdalinku i njeno mjesto danas.

- Sevdalinka nam danas i znači i ne znači. Danas je možda više ljudi sluša. Bilo je perioda kad je bila uvenula, kad je nije bilo u medijima, ali od početka 2000-ih pojavila se nova generacija. Bila je malo usahla. Uspjeli smo je dovesti na međunarodni nivo i ovdje nekim ljudima približiti šta to zapravo jest, govori Damir.

Naglasio je da publika uglavnom poznaje samo mali dio repertoara.

- Ono što ljudi znaju je vrh ledenog brijega, u sebi nosi mnogo više slojeva. Kroz sevdalinku se vidi cjelokupna naša kulturna historija, ne samo BiH nego i šireg regiona. Svaka pjesma je kao cvijet, pa ga iščupaš, onda tu ima hiljada nekih žilica koje idu kroz zemlju. Neke su biljke ukorjenjenije od nekih drugih. Sevdalinka je biljka koja ima strašno dubok korijen, priča Damir.

Govoreći o čestim poređenjima sa drugim regionalnim muzičkim tradicijama, Imamović je rekao da ga razlike ne opterećuju.

- Ljudi su me pitali po čemu se sevdalinka razlikuje od makedonske, srpske, crnogorske ili turske pjesme. Mene je uvijek više zanimalo šta ona ima zajedničko sa svima njima, kaže Damir.

Na pitanje o razlici između sevdaha i karasevdaha, objasnio je da je riječ o nijansama.

- Kara znači crn. Sevdah je ona sladunjava bol, a karasevdah je dublja, melanholičnija. Sve je manje slatkoće, dodaje.

Posebno emotivan dio razgovora odnosio se na uvrštavanje sevdalinke na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine. Podsjetio je da je još 2003. godine u Tokiju prisustvovao konferenciji na kojoj je donesena UNESCO-ova deklaracija o nematerijalnom nasljeđu.

- Kada vam dođe muzej Smithsonian, kad vam pošalje da sevdalinka treba biti na listi UNESCO-a, onda to neko kaže: “Aha, vidi, oni misle da trebaju, hajde da stavimo”, govori Damir.

U razgovoru su spomenuti i veliki izvođači bivše Jugoslavije, koji su sevdalinku uvrštavali u svoj repertoar.

- Jadranka Stojaković je dugo bila jedan kulturni ambasador BiH u Japanu. I ona je stvarno jedno vrijeme predstavljala BiH na predivan način. Pogotovo je bilo to okrutno vrijeme, bile su to 90-te. Pričala mi je da su joj nudili pasoše razne, ali ona je htjela bosanski i onda je čekala bez pasoša, prisjetio se Damir.

Imamović je podsjetio da je za mnoge pjevače sevdalinka bila umjetnički izazov.

- Nije laka za pjevati. Vrlo je kompleksna. Kao sportista, želite da se bavite nečim što je teško, rekao je, navodeći iskustva s radionica na kojima su i jazz i operni pjevači shvatali koliko je ta forma zahtjevna.

Govoreći o savremenoj sceni, osvrnuo se i na saradnju s Amirom Medunjanin.

- Pjesma ima svoju nafaku. U tom momentu kad smo mi napisali, znali smo da se jedina pjesma nama sviđa, ali bile su stotine pjesama koje su divne i nama se sviđaju. Naučiš vrlo brzo kao izvođač da to što se tebi nešto sviđa naprosto ne znači da će ljudi to da prihvate. Pjesma ima svoj život i to je neobjašnjivo kako neke pjesme postaju hit. Skrojena je za nju, rekao je, objašnjavajući kako je nastala pjesma “Pjevat ćemo šta nam srce zna”.

Na pitanje o kritikama koje prate njegov rad, Imamović je bio direktan.

- Ljudi se bune zato što je jutros sunce izašlo. Bilo je otežica koje moraš proći. Ta vrsta pljuvanja sa strane je jako bitna da se izgradi karakter. Nisu to hejtovi koji dugo traju. To su tersluci po internetu koji ne traju dugo, govori Damir.

Naveo je da, kada je u pitanju historija sevdaha, mi nismo nikada toliko znali o toj muzici kao danas.

- Ljudi najbolje reaguju na popularne pjesme. To je stvarno jedan vrh ledenog brijega. To je 20-30 pjesama koje su ljudima poznate, koje svi znaju. Veliki je broj drugih pjesama koje jednostavno nisu neki hitovi, ali su interesantne. Njih je sve manje, jer ih publika jednostavno ne želi. Mi danas živimo u vrijeme kad čak više ni tekstovi pjesama nisu bitni. Kad pogledate hitove, to su vam neki ljudi koji u bradu sebi pričaju i nije jasno šta govori čovjek uopšte, ističe Damir.

Imamović je podsjetio da je knjigu “Moj sevdah” napisao iz potrebe.

- Shvatio sam da ne postoji jedno mjesto gdje ljudi mogu pročitati osnovnu, jasnu priču o sevdalinci. Je li moguće tolika priča, toliko to naše busanje u tu sevdalinku, a da niko nije sjeo i napisao čisto kratku, slatku historiju te muzike, rekao je.

Najavio je i novu knjigu posvećenu historiji saza u Sarajevu, zasnovanu na dugogodišnjim istraživanjima.

- To je nešto na čemu sam dugo radio i intervjui su o starim sazlijama. Mislim da će se mnogi iznenaditi ne samo u muzičkom smislu nego i u kulturološkom, govori Imamović, te podsjeća da su ga, kada se počeo baviti sevdalinkom, novinari prozvali jazz muzičarom.

- Stvarno se ne smatram jazz muzičarom, ali to je zato što vrlo često kod nas ljudi svaki novi akord odjednom vide kao jazz. Svaka inovacija je jazz. Kako sam istraživao, shvatio sam da je 30-ih godina ista stvar vladala. Gajret je imao jazz orkestar, Zaim, dedo moj sa harmonikom, oni su tada imali taj repertoar za igranke. To je bila muzika za ples. Svi oni su bili kritikovani da kvare sevdah. Ima Vlado Milošević kritiku pjevanja Safeta Isovića na koncertu, on govori sve one stvari koje kritičari savremenog sevdaha govore o nama. Nama treba 50 godina da se aklimatiziramo na ono što se dešava, poručuje Damir.

Za sebe ističe da je kasno shvatio privilegiju - da je odrastao u uslovima gdje su bili svi ti važni muzičari. Govorio je i o situaciji u našoj zemlji i odlasku mladih.

Novogodišnja želja

- Bježe ljudi. Ti svi ljudi još postoje, ali žive u Berlinu, Pragu, Stockholmu, Londonu, jer im nije više do toga da se bude gledajući Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića na televiziji. Zamor je materijala, zemlja je sve praznija, ističe Imamović.

Na pitanje da li prati politiku, odgovara da mu to sve izgleda isto.

- Bukvalno isto cijeli moj odrasli život. Otkada sam napunio 18 do danas, to je potpuno identično. Jedini način da političari pridobiju pažnju je da pričaju apsolutne gluposti. I da to mora da bude prepadanje. Ja se nadam da ćemo otvoriti pregovore sa EU, a živim kao da nikad nećemo, našalio se Damir.

Na samom kraju, govoreći o ličnim planovima, rekao je: “Moja novogodišnja želja je da se družim s dragim ljudima i da nekoliko sedmica ništa ne radim. Malo kućice, pisanja, sviruckanja. Poslije svega, to me najviše ispunjava”.