Lagumdžija: Pozivam "pokajnika" Krstića da nam pomogne identificirati ostatke nestalih u srebreničkom genocidu

Danas u New Yorku počeo je 9805 sastanak u Vijeću sigurnosti Ujedinenih nacija.

Tematska debata organizovana od strane kancelarije specijalnog savjetnika, a tema je polugodišnji izvještaj za Vijeće sigurnosti o rezidualnom mehanizmu sudova u Haagu za bivšu Jugoslaviju i Ruandu.

Na sjednici se ispred Bosne i Hercegovine, obratio se prof. dr. Zlatko Lagumdžija.

- Dozvolite mi da zahvalim predsjednici Mehanizma, sudiji Gatti Santana, i tužiocu, g. Sergeu Brammertzu, na njihovim izlaganjima i informacijama koje su nam danas pružili. Započinjemo razmatranje njihovih procjena i izvještaja o napretku, koji su dostavljeni prije ovog sastanka.

Kao što je sudija Santana ispravno istakla u jednom od svojih prethodnih izlaganja, proces pravde ne završava se izricanjem konačnih presuda. Iako glavna odgovornost za postizanje pravde za žrtve ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida počinjenih u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi sada primarno leži na nacionalnim tužilaštvima, rad Mehanizma, čak i dok smanjuje svoje funkcije, ostaje ključan za mir, pravdu i pomirenje kroz proces izlječenja.

Ostajemo posvećeni podršci tekućem radu Mehanizma, posebno onim funkcijama koje su ključne za to da ovaj čitav proces dođe do potpunog završetka, a njegova kredibilnost i naslijeđe budu pravilno očuvani i sačuvani. Smatramo da je njegov kontinuirani angažman na izvršenju kazni i pitanja arhiva od suštinske važnosti, ali najvažnije je to što i dalje računamo na Mehanizam za dodatnu pomoć u nacionalnim procesuiranjima.

Blježimo da su postignuti dogovori o konkretnim koracima naprijed unutar mehanizama saradnje, uključujući i u pogledu prenosa predmeta koji se odnose na nedostupne osumnjičene i optužene iz Bosne i Hercegovine u druge zemlje regiona. Ipak, još uvijek nismo svjedoci realizacije tih dogovora, jer je dosadašnji bilans ratnih zločina u nekim zemljama regiona daleko od zadovoljavajućeg.

Potreban je mnogo veći napor od praznih obećanja o posvećenosti prihvatanju i procesuiranju takvih slučajeva kako bi se ostvarila pravda i ojačala regionalna saradnja i pomirenje.

Jednostavno zbog činjenice da su nedstupni osumnjičeni sa razlogom nedostupni. Zaštićeni su, čuvani, slavljeni i nagrađeni zbog zločina koji su počinili u Bosni i Hercegovini. Zločini su negirani a žrtve i njihove porodice ponižavani iz dana u dan u proteklih 30 godina.

Ako bismo trebali komentirati zahtjev Srbije i njenu spremnost da izvrši kazne zatvora izrečene od strane ICTY-a i Mehanizma na svom teritoriju, trebamo se prisjetiti obrazaca u kojima optuženi i optuženi slobodno šetaju Srbijom Đukić, Vručinić i Savčić su samo neki od onih koji uživaju potpunu slobodu u Srbiji.

Nadalje, negiranje zločina, revizionizam i veličanje ratnih zločinaca nastavlja se nesmanjenom brzinom i pogoršava se s vremenom. Da li je to posvećenost pravdi o kojoj Srbija govori? Ili dobrosusjedski odnosi? Regionalna saradnja? Pomirenje?

I iznova, Srbija propušta prilike da se suoči sa svojom prošlošću i pruži iskrenu ruku pomirenja svojim susjedima. Usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici, koja je trebala odati počast žrtvama i formalno priznati sudske odluke, trebala je biti prilika za zajednički postupak, a ne nacionalističke narative i reviziju historije.

Nažalost, danas smo ponovo čuli predstavnika Srbije koji je genocid u Srebrenici 1995. nazvao "srebreničkim događajem".

Poštovane kolege, svi znamo da je genocid u Srebrenici 1995. presuda ICTY-a kao najstrašniji zločin koji je nazvan genocidom. Nije to bio "događaj", poput neke saobraćajne nesreće s tragičnim posljedicama.

Suočen s još jednim ličnim priznanjem krivice, ovaj put od strane Radislava Krstića, jednog od trojice osuđenih za genocid u Srebrenici, i to bez njegove spremnosti pomoći sudu davanjem informacija o tome gdje se nalaze preostala tijela žrtava, u kontekstu njegovog apela za prijevremeno puštanje na slobodu, odgovor iz Srbije i Republike Srpske, dosta je znakovit.

Sve u svemu, naišlo je na upadljivu šutnju, zgodno ignoriranu.

Pa, ako ne računamo reakciju Vojislava Šešelja, još jednog ratnog zločinca, koji je rekao: "Umjesto da se ubije ili izdrži do kraja i časno umre, Krstić je napravio veliku izdaju zbog godinu-dvije koliko je proveo bi na slobodi kao jadnik i izdajica".

Oprostite nam ako imamo nulto povjerenje u volju, spremnost i namjeru Srbije da konačno ispuni, ne samo svoje međunarodne, već i moralne obaveze i procesuira one koji se na svom teritoriju sumnjiče za najteža međunarodna krivična djela. Pomirenje je uvjetovano proračunom i pravdom.

Svake godine obilježavamo svečane godišnjice: Holokaust, Kwibuka, Srebrenica. Iskreno nam je žao što niti jedna od tih lekcija nije učinila mnogo da spriječi ponavljanje boli, patnje i smrti, da spriječi nezamislive razine okrutnosti koje jedno ljudsko biće može nanijeti drugome. Iskreno nam je žao što se, barem u našem slučaju, i nakon 30 godina ubijanje nastavlja; ne oružjem nego riječima. Ono što oni ubijaju svojim poricanjem, potpunim nedostatkom grižnje savjesti i spremnosti da se suoče s istinom prilika je da se konačno stavi na počinak bolna i užasna prošlost za dobrobit zdravih odnosa, povjerenja i suradnje za budućnost.

Bez obzira na stvarne motive koji stoje iza Krstićevog pisma, odnosno na činjenicu da je on u jedinstvenoj poziciji da svoje riječi kajanja potkrijepi sadržajnijim i smislenijim djelima, ponudi vrjednije i konkretnije informacije nego proste riječi, ali zastanimo na jednom dijelu svog pisma gdje kaže: "Želio bih da moje riječi pročitaju i razumiju mladi ljudi koji danas žive na prostorima gdje je nekada bila država koja se zvala Jugoslavija. Volio bih da ljudi koji će živjeti zajedno u tim područja kad me ne bude, ako nekim čudom te riječi dopru do njih, da zastanu i pomisle - nikad više rata, nikad više smrti zato što je netko druge vjere, nacionalnosti ili uvjerenja, nikad više genocida."

Nadajmo se da će se ove riječi pretočiti u djela i put ka budućem pomirenju utemeljenom na istini, pravdi, sjećanju na žrtve i kajanju za krivce. Koristim ovu priliku da pozovem tužitelja gospodina Brammertza koji je s pravom spomenuo da se od 42.000 nestalih u ratovima u bivšoj Jugoslaviji njih 12.000 još uvijek vode kao nestali – da zamolim "pokajnika" Krstića, barem da nam pomogne, identificirati ostatke nestalih u srebreničkom genocidu zbog kojeg je osuđen.

Prije 30 godina, ovo Vijeće je bilo inovativno i hrabro u poduzimanju koraka bez presedana koji su zauvijek transformirali krajolik međunarodne pravde i omogućili napredak međunarodnog prava kroz značajan broj presuda o genocidu, zločinima protiv čovječnosti i ratnim zločinima.

Nema povratka na taj odlučujući trenutak za pravdu, niti se može zaustaviti njegov napredak. I moramo ostati čvrsti i spriječiti da bude narušen, uprkos sramotnim pokušajima da to učine.

Ako ništa drugo, onda zbog same činjenice da su u samom jezgru gotovo svih pitanja na dnevnom redu Savjeta masivna kršenja ljudskog života. Žene, djeca i nevini ljudi gledaju u ovu Dvoranu s nadom u zaštitu, spasenje, s nadom u pravdu.

Vi nosite teret da ispunite svoje obaveze, svoje obaveze i svoju dužnost, a ne da ih potkopavate.

Možda će ovo biti odbačeno za neke. Ipak, smatrali smo da je obavezno napomenuti, znajući da nas ima dovoljno koji se brinu o budućem radu Mehanizma kao još jednom kamenu u zidu međunarodnog prava kao i svih pravosudnih institucija i sudova ustanovljenih od strane Ujedinjenih nacija.

Osjećam se da ima dosta nas koji brinemo za budućnost mehanizma, internacionalni zakon i jurisdikcijske zgrade kao ova od Ujedinjenih nacija.