Kancer društva ili "đubre na kojem rastu sva zla svijeta": Šta je zajedničko Kerimu Baliću i Sanji Vulić
Kada je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik prije nekoliko dana i treći put došao pred Sud BiH, dočekala ga je armija odanih stranačkih vojnika. Mnogi od njih su nosili registarske tablice za oznakom “9. januar 1992. godina” i to je bio još jedan povod, doduše jedan od nebrojeno mnogih, da se svi građani Bosne i Hercegovine uvjere da ovdje pored kriminala i korupcije najbolje uspijevaju - poltroni.
Bogata tradicija
Prema “šefu” se poltron postavlja tako što mu uvijek povlađuje, pokazuje da je impresioniran njegovim likom i djelom, dok izbjegava i najmanji nagovještaj da se ne slaže sa šefovim idejama i procjenama. Dok takvo ponašanje prija šefu ili vođi, ono iritira druge članove stranke, a građane da ne govorimo. Između vođe i poltrona postoji, kažu stručnjaci, specifičan psihološki odnos.
Profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i dopisni član ANUBiH Asim Mujkić za Oslobođenje kaže da političke stranke svjesno i namjerno prave poltrone. Politička kultura ovih prostora se, smatra on, zasniva na takvom odnosu nadređenog i potčinjenog. U zemljama bivše Jugoslavije postoji bogata tradicija poltronstva.
- To je teški oblik korupcije demokratije. Demokratija može da funkcioniše ako poslanici izražavaju svoje mišljenje, a ne tuđe. Ako misle svojom, a ne gazdinom glavom. Ali, kod nas je poltronstvo vezano za sitne interese i partijske marifetluke. Postoji hrpa klimoglavaca na više nego važnim funkcijama i to nas koči, kazao je Mujkić.
Prisjetimo se samo kako su posljednjih godina prolazili kadrovi SDA koji nisu povlađivali bračnom paru Izetbegović. Većine takvih odavno nema u rukovodstvu stranke, neki su odustali od politike, a drugi oformili druge stranke ili prešli u njih. Dovoljno je spomenuti prve ljude NiP-a i tek osnovanog pokreta Naprijed. Ali, u samoj SDA napredovale su neke druge, mlađe snage, koje su znale hvaliti “profesoricu”. Kerim Balić primjer je o kojem je i Oslobođenje pisalo. Mediji ga predstavljaju kao odličnog inžinjera i biznismena i usto predsjednika Asocijacije mladih SDA. On sam ne može da se načudi zašto je izazvao pažnju javnosti fotografijama koje ga redovno bilježe u društvu bračnog para Izetbegović, Bakira prati dok tumači geopolitiku, a Sebiju kad odluči da bude navijačica.
Mnogi su Banjalučani svjedočili tome kako je aktuelna šefica Kluba SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamenta BiH Sanja Vulić godinama hodala za Željkom Cvijanović skidajući njene pokrete, geste, prateći svaki detalj u ponašanju sada članice državnog Predsjedništva. Ali, Vulić je na vrijeme shvatila da će mnogo stepenica u stranci brže preskočiti ako pred kolegama u živom prenosu poruči da je “Dodik za nju Tito, ma šta Tito, sami Bog”. Svidjelo se to i šefu, pa je Vulić postala neizostavni član najviše delegacije stranke na brojnim susretima, čuvajući “napredak” napadima na svakog ko šefu nije po volji, makar taj neko bio i glavni državni tužilac.
Akademik Slavo Kukić smatra da poltronstvo nije vezano za određeni politički sistem niti za zemlju. Čovjek je, kaže on, ili sklon tome da bude poltron ili ne. U BiH, ipak, kako navodi, možemo svjedočiti živoj formi poltronstva i možemo svjedočiti kako se ono javlja kao neka vrsta karcinoma jednog društva.
- Poltron funkcioniše po principu “ne mijenjam se ja, mijenjaju se oni”. Njegova obaveza je da udovolji onom koji je došao na vlast. Promijenio je deset partija, juče je govorio jedno, danas govori drugo, sutra će govoriti treće. Poltronstvo poštuje samo jedan princip: Ja moram biti na površini. Za državu je poltronstvo isto što i kancer. Ono kod običnog čovjeka izaziva percepciju da političarima ne treba vjerovati, jer su svi isti, rekao je Kukić.
Poltroni su, pisao je Meša Selimović, đubre na kojem rastu sva zla ovog svijeta. Oni dobrovoljno pristaju na to da (im) je pozicija važnija od ličnosti. Poltroni su politički zombiji, figure u tuđim rukama. Takvih je političara najviše u svim strankama i parlamentima. Poltron participira na vlasti zaslugom moći vladara, dajući mu svoju “slobodu” za “mrvice sa stola”.
Srpski psihoterapeut, pisac i aktivista Zoran Milivojević pisao je da je izvor poltronove moći zapravo šefov odnos prema poltronstvu. Bilo da je šef narcisoidan ili samo nesiguran tako da mu treba stalno povlađivanje i divljenje, bilo da je pretjerano sumnjičav u lojalnost grupe, on ima potrebu za poltronom.
- Dok jedni šefovi ne prepoznaju poltrona kao takvog, već misle da je lojalan i pametan saradnik, drugi ga odlično prepoznaju koristeći njegove usluge. Dok ovi drugi imaju distancu prema poltronovim uglavnom negativnim “izvještajima” o drugim članovima grupe, oni prvi nekritički prihvataju poltronove informacije i ocjene. Kako poltron ima sklonost da dramatizuje i preuveličava prijetnje, kako bi njegov čin spašavanja šefa bio što veći, ovakvi šefovi mogu biti zavedeni pogrešnom slikom o grupi, pisao je Milivojević.
Hrana za ego
Banjolučki novinar Đorđe Vujatović kaže kako su poltroni u ovom političkom sistemu veoma bitni svim liderima i oni te lidere, ustvari, drže na vlasti. Zbog toga se u skoro svim političkim strankama ne mijenjaju lideri, jer baš te poltrone drže blizu sebe. Naravno, oni koji ovdje vrše vlast na bilo kojem nivou su ljudi koji uglavnom imaju veliki ego, pa poltronisanje dođe kao hrana za taj ego.
- To je jako loše za razvoj društva, ali ko još mari za društvo? Da li smo plodno tlo za poltrone? Naravno, zato što su poltroni na vrijeme shvatili da će biti nagrađeni pozicijama i privatnim poslovima sa institucijama, za takvu vrstu “aktivizma”. Koliko je plodno tlo, vidi se i iz činjenice da su kritički glasovi unutar društva ili političke partije izopšteni zbog mišljenja svojom glavom, istakao je Vujatović.
