Jadranka Miličević: Ne veži konja gdje ti aga kaže

Ovu godinu i prvi ovogodišnji podcast “Direktno sa Vildanom Selimbegović” otvaramo pričom o ravnopravnosti i feminizmu. Sa nama je ove sedmice razgovarala Jadranka Miličević, direktorica i suosnivačica Fondacije Cure, koja na samom početku kaže kako je danas ženama pogotovo teže nego 60-ih, 70-ih, 80-ih i 90-ih godina prošlog vijeka, koje su nekada nazivali tamnim godinama.

(Ne)poslušnice

- Tada smo imale veća prava i mogućnosti za profesionalno usavršavanje, bolje su bile socijalne usluge i servisi koji su olakšavali ženama da budu aktivne i da mogu dati i taj društveni doprinos. Veoma je teška situacija ako govorimo o ženama i ženskim pravima. Bosna i Hercegovina je potpisnica svih dokumenata i konvencija koje su donesene da bi poboljšale i olakšale život žena. BiH kao država nije ispoštovala ni 50 posto tih konvencija i prava, istakla je Miličević.

Ženska prava su ugrožena u našoj zemlji iako smo prvi u regiji donijeli zakon o ravnopravnosti spolova. Nakon rata u BiH se pojavio značajan broj ženskih udruženja. Njihove članice su aktivne, bore se i opet nailaze na muške bedeme.

- Dok u New Yorku nije prihvaćena Rezolucija o Srebrenici, stvarno mali broj organizacija iz same BiH je davalo direktno podršku udruženjima kao što je pokret Majke enklava Žepa i Srebrenica, govori Miličević, ukazujući na problem da i danas postoje predstavnice i predstavnici civilnog društva koji nikada nisu došli u Potočare ni u Memorijalni centar.

Tema je potom prešla na žene u politici i institucijama. Miličević je govorila o fenomenu poslušništva unutar partija i o motivaciji zbog koje žena ulazi u politiku.

- Ako žena nije sigurna u svoje identitete, u svoje kvalitete, u svoje sposobnosti, ona postaje poslušnica da bi opstala na toj poziciji, pojasnila je ona.

Govoreći o iskustvima rada na zakonima, prisjetila se i komentara jednog političara nakon donošenja Zakona o ravnopravnosti spolova. On je, prema njenim riječima, rekao da “ne smijete više pričati viceve o glupim plavušama, ići ćete u zatvor”, uz njenu opasku da mnogi ni danas u Parlamentu nisu pročitali pomenuti zakon. U razgovoru su pomenuti i primjeri žena koje su napuštale politiku, jer nisu htjele biti poslušnice, kao i praksa da se žene često koriste kao radna snaga u predizbornim kampanjama. Miličević je spomenula i iskustvo kada su uoči lokalnih izbora pozivali kandidatkinje za načelnice općina, te dobijali odgovore da su neke žene na listama bez pitanja”i da ne žele biti kandidatkinje.

- Jedna od profesorica, tada je bila članica Demokratske fronte, došla je u konflikt sa svojim liderom i ona je rekla: ja ću glasati, onda je on rekao nemaš ti da glasaš kako hoćeš, ima da konja vežeš gdje gazda kaže. Žena - profesorica je samo napustila kompletnu političku partiju i politiku, prepričava Miličević.

Govoreći o širem trendu, upozorila je na globalni antirodni ili antigender pokret, uz ocjenu da se radi o politikama koje nastoje spriječiti otvaranje prostora za žene koje jasno znaju šta žele i koje donose promjene. U vezi s ekonomijom, podsjetila je na razlike u platama i na tranziciju koja, kako kaže, u BiH traje 30 godina, uz napomenu da postoje uspješne žene koje ne žele u politiku, jer ne vide političku partiju koja bi im dala prostor da pokažu sposobnosti.

Na cijelom Zapadnom Balkanu mi imamo priču o tome kako se trebamo vratiti tradiciji i običajima.

- Samo ću vas vratiti na ‘96-’97. Žena neka ostane kući, malo je fabrika i firmi što su radile, neka idu ponovno muškarci. Neke žene poslije te ‘96. godine su bile jako pametne i sposobne i lakše su našle zaposlenje nego njihovi muževi. I došlo je do razbijanja tradicionalne patrijarhalne uloge, da je muškarac ranije bio otac, da je on odgovoran za porodicu i sve. Sad odjednom žena donosi. Kako će to u muškom društvu? Problem je kafanskog okruženja, priča Miličević i navodi primjer prijateljice čiji je muž podržava i obavlja kućanske poslove, a rođeni brat ga je nazvao i rekao “sramoto cijele naše porodice, ‘ajde što je voziš, što joj kuhaš, što čuvaš djecu, ali gaće da joj prostireš”?!

Dotaknuta je i tema nasilja i femicida, a Miličević je spomenula slučaj Alme Kadić, za koji vjeruje da će doći do Strasbourga, u kojem je ubici kazna smanjena sa 35 godina na 20.

Lažna podrška

Na kraju razgovora se govorilo o mizoginiji i cyber nasilju.

Selimbegović i Miličević: Neke žene su na listama bez postavljanja pitanja

- Društvene mreže mogu biti dobra alatka, ali i velika prepreka za veću mobilizaciju. Nemamo prezentacije fenomenalnih mladih žena koje su završavale škole, aktivne društveno, rade dobro svoj posao. Mediji trebaju što više prostora otvoriti ovim pozitivnim pričama i slučajevima, kaže Miličević i dodaje da ne voli mobilizaciju preko društvenih mreža.

- Svi na mrežama kažu: “Podrška, doći ćemo”. Nakon 24 sata počinju me zvati: “Joj, izvini, bila kiša. Izvini, nisam mogla doći”. I ja sam rekla: “Molim vas, ne morate nikad, ali me nemojte zvati”. Meni je veći pritisak izvinjavanje što nisu došli, to je licemjerno, zaključila je Miličević.