(FOTO) Adisa Bašić: Ja sam 15 godina u toj porodici, ali u porodičnu kuću nikada nisam ušla
Adisa Bašić/
U novoj epizodi podcasta U kontru s Draganom Markovinom gošća je Adisa Bašić, pjesnikinja, spisateljica i univerzitetska profesorica, autorica više pjesničkih knjiga i eseja, čiji je rad prevođen na brojne jezike. Povod njenog gostovanja je roman Knjiga o Almiru za koji mnogi kažu da je jedan od najpotresnijih književnih knjiga o ratu i sjećanju u našem jeziku.
Knjiga o Almiru čudesan je dokumentarni roman o potisnutim traumama i manjinskim sjećanjima, kakav do sada nismo imali i nije samo roman o jednoj porodici, to je istovremeno i dokumentarni roman o BiH, ratu, postratnom životu, i svemu onome što je ostalo neizgovoreno.
To je knjiga koja se nije mogla napisati da se ticala izravno autoričinog iskustva i njezine primarne porodice, ali isto tako ne bi mogla nastati da nije riječ o iskustvu porodice njezina muža. Roman prati sudbinu Almira Smajića, brata njezina muža, potporučnika JNA koji je poginuo u opsadi Vukovara, sedmog novembra 1991. Godine. Od Almira se tada, uz vojne počasti, oprostila čitava Bijeljina, a po njemu je nazvana i ulica u kojoj je nekada živio I koja postoji i dan danas.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, u istom gradu započeo je ples smrti: oni koji su napadali Vukovar protjerali su gotovo sve Bošnjake iz Bijeljine, uključujući i Almirovu porodicu, nakon brutalnih uličnih ubojstava. Bijeljina je ostala upamćena po Havivovim fotografijama, po orgijanju arkanovaca, po spomeniku Draži Mihajloviću i po spomeniku srpskim vojnicima iz ovog rata, koji je, da apsurd bude veći, izradio autor spomenika na Sutjesci.
Spas od Arkana
Adisa Bašić u knjizi je imala težak zadatak: otvoriti šutnju najbližih koji su jednom godišnje odlazili na groblje u Bijeljinu, ali o Almiru nisu govorili; steći povjerenje njegovih prijatelja i bivše djevojke; suočiti se s mučnom stvarnošću Bijeljine, ali i s rijetkim lijepim trenucima u tom gradu.
U razgovoru su govorili o osjećajima Almirovih najbližih, o tome kako je činjenica da mu je Almir bio brat spasila njezina muža od Arkanovog ubojstva, o protjerivanju i prodaji kuće, o prijateljstvima koja su preživjela, o razlozima zbog kojih je Almir otišao u vojsku i na Vukovar, o iskorištavanju njegova imena i smrti u današnjoj Bijeljini, o ženi Bošnjakinji koja je promijenila ime i o mučnom shvatanju da njezin slučaj nije jedinstven.
Razgovarali su i o tome kako društvo s tolikim traumama uopće funkcionira, u svjetlu iskustava Bijeljine, Sarajeva i vikendice u okolici Stoca, kao i o odnosu Adisinih studenata prema transgeneracijskim traumama i ratu.
Na kraju, Adisa Bašić zaključuje da, nakon svega što je s ovom knjigom doživjela, stvarnu priču o ratu i suočavanju s njim još uvijek nismo ni zagrebali.
Jedno od pitanja u toku razgovora bilo je i pitanje i o porodičnoj kući njenog muža, odnosno o Kući, kako je Adisa na nekoliko mjesta u romanu "oslovljava".
Dragan Markovina i Adisa Bašić/
- Meni je to isto bilo i književno zanimljivo. Na jednom mjestu razrađujem kako sam ja 15 godina u toj porodici, kako se ta kuća vječno spominje, ja je na nekim mjestima čak pišem i velikim slovom, ali u nju nikada nisam kročila. Prvo je ona godinama bila vraćena, ali su u njoj živjeli neki podstanari. Pa se majka o tome brinula i od svih podstanara najviše je voljela Kineze, jer su oni uredno plaćali. Njima je radi boravišne dozvole trebalo da su u dobrim odnosima sa stanodavcem. Sadili su to neko svoje čudno bilje po dvorištu, ali su se o kući dobro brinuli. I sada taj apsurd, ti Kinezi koji dolaze u tu neku konstelaciju, koja je sva zbrčkana.
Međutim, kuća je dosta dugo bila u posjedu porodice, premda su u njoj uvijek živjeli neki drugi ljudi, ali ja u nju nikada nisam ušla. Onda je konačno prodata. Ona još uvijek stoji tu gdje jeste, u toj njegovoj ulici. Sada je jako lijepa. Neka žena ju je kupila i renovirala, ali je jedan dio porodične istorije otišao.
Meni je bilo bitno to što Almirovo ime tu još stoji. Ta ćirilična tabla s njegovim imenom je još uvijek tu. Meni je bilo važno, kada mi porodično odlazimo tamo, kako ću ja svom sinu pričati o tome. To se mene ticalo na jedan način, kao dio porodične istorije mog partnera, ali našeg sina se to tiče na drugi način, jer je to dio njegove porodične istorije. Ja sam onda mislila: "Kad već imaš tu nevolju da ti je mama pisac, da onda izvučeš neku korist", da mu ostavim neko malo zavještanje i da dobije neku, nadam se, lijepu priču o svemu tome.
Ono što se počelo dešavati je da ljudi, govoreći o njemu, govore i o jednom prošlom vremenu i životu kakvog više nema, ali i o nekim stvarnim ljudskim vrijednostima i zalogu za budućnost. Otuda se svi mi pojavljujemo u knjizi, pa i naš mali sin, kad mi odlazimo na jednu od tih godišnjica i pokušavamo da taj jedan neobični porodični izlet pretvorimo u nešto što za nas sve ima nekog smisla, ispričala je Bašić.
Topografija grada
Govorila je i o današnjoj atmosferi u Bijeljini, odnosno o tome kako je ona doživljava.
- Ono kako ja to tačno osjećam i detalji kroz koje ja to osjećam, mislim da roman daje najbolji odgovor. Sve što bih sada direktno rekla u jednoj ili dvije rečenice, nekako će okrnuti taj moj doživljaj koji je bio vrlo intenzivan. On se ponavlja svake godine. vrlo je neobičan i snažan.
Ja se tamo kao autsajder osjetim bizarno. Ne mogu reći da se baš na svakom koraku osjetim dobrodošlom, premda postoje oaze prijateljske kuće i okruženja gdje smo mi itekako dobrodošli. Mene je to interesovalo kao tema upravo zato što sam ja autsajder. Ja sad postajem svjedok nečega u čemu uopće nisam učestvovala.
U svakoj toj posjeti Bijeljini meni članovi porodice pričaju nešto iz svog bivšeg života. To je čini mi se opće mjesto kadgod su ljudi protjerani iz svog grada. Nekome ko je sada "novi kolačić" se objašnjava gdje je šta bilo, Pokušava se napraviti neki brzi kroki, ne samo toga kakva je bila topografija tog grada, nego i kakav je bio njihov nekadašnji život. "Ovdje ti je bila ova škola, ondje ti je onaj išao u vrtić, ovdje je bila opština, ondje je bila biblioteka u koju smo išli". Sve to je meni posredno prenošeno i kroz to kao da se stvorio jedan mali fantonski grad, premda ja to nikada nisam uspjela sklopiti u jednu smislenu cjelinu, jer taj današnji grad se jako razlikuje od tog kojeg oni oslikavaju.
Meni je to jako zanimljivo kao književna tema. Koliko ljudi danas u Bosni ili regiji živi sa tim svojim nekadašnjim gradovima, kakvi zapravo više ne postoje. Naravno da se poslije 30 godina svi gradovi promijene. Međutim, nije svejedno kada si iz svog grada nasilno uklonjen. Nije to onaj odlazak za boljim poslom, za boljom prilikom, za školovanjem, nego si odnekud otjeran. To stvara jednu bizarnu atmosferu, koja je meni književno bila nevjerovatno pregnantna, ispričala je Adisa.
Sve naše podcaste možete gledati na www.podcastoslobodjenje.ba.
Ostale epizode i sve drugo vezano za podcast U kontru sa Draganom Markovinom možete pronaći OVDJE.
