Dok Sarajevo "kašlje", planine pričaju najljepše zimske priče - "Kad mi dođemo, sunce sija"
Na Jahorini su mnogi napravili prve skijaške korake/Damir Deljo
Obična zimska večer u Sarajevu. Tramvaj se od Ilidže probija kroz gusti smog do Baščaršije. Zapališ li cigaru, udahnućeš bogdu poznatiji otrov od onog koji se nekada u novembru spusti u Sarajevo, prilegne, provrti se i iščezne. U tramvaju se grupa ljudi žali kako nikada ovako nije bilo. A jeste, prošle godine, pa pretprošle, pa dokle sjećanje može sezati.
Sreća je za Sarajlije pa ne moraju daleko ići da udahnu svjež i čist zrak. Olimpijske planine su nadomak grada. Čekaju, zovu i nude odmor, užitak i svjež vazduh. Krenimo redom da vidimo šta nam koja planina ima ispričati.
Dobri domaćini
Jahorina svoje goste neće pustiti da lutaju, da ne znaju gdje krenuti prvo i da budu stidljivi u društvu koje je tu stalno.
- Kako ste, momci, šta radite, pozdravlja nas Nemanja Pandurević Panda, instruktor snowboardinga, dok prolazi sa učenikom kojeg je maloprije na stazi učio kako da drži stav i koja noga ide gdje na dasci.
- Jahorina je odlična staza za početnike. Nije pretjerano strma, sa druge strane imate Bjelašnicu koja je za ekstremnije vozače, malo je surovija i divlja. Ko god nije bio na Jahorini, može doći i provjeriti kako je ovdje. Što je najbitnije, mi smo dobri domaćini. Šta vam god treba, uvijek pitajte nekog ko radi na Jahorini ili Bjelašnici, uvijek će vam pomoći, rekao nam je.
Raznih se priča može čuti na Jahorini. Viktorija Burkova je iz Moskve. Već deceniju i duže sa porodicom živi nomadski. Oni se ne vežu za mjesto, već putuju, tragaju za novim domovima i izazovima. Blago nabadajući bosanski, priča kako sa porodicom živi u Loznici, a došli su na Jahorinu zbog malog odmora za djecu.
- Iz Rusije smo, tačnije, iz Moskve. U Loznici živimo već dvije i po godine… Ma znate šta, idete sa mnom po mog muža, on govori dobro, kaže Viktorija, dok podignutom rukom pokušava signalizirati mužu, negdje gore na skijaškoj stazi, da siđe do nje.
- Živimo kao hajdučka porodica koja putuje već 15 godina. Živjeli smo u Bugarskoj, Turskoj, Egiptu, sada smo u Srbiji sa djecom. Baš zato što volimo prirodu, uživanja i rekreativne sportove, priča nam Nikita.
Maštali su, kaže, o tome da nađu kuću blizu planine i rijeke, a, prije svega, da budu okruženi jednostavnim ljudima koji nisu biznismeni i oligarsi kao u velikim gradovima.
Zna i Bjelašnica šta sportisti vole, zato su tu veličanstvene staze. Zna da starija raja voli šetati i udisati svjež zrak. Zato je tu mnoštvo šetnica. Zna i da omladina voli u grupama doći, zato ugostiteljski objekti rade punom parom. Zna i za želje ekstremnih sportista.
Trebević suncem okupan/Damir Deljo
- Ja sam laik, nemam ništa sa stazom, ali mogu reći da svake godine ide sve bolje i bolje. Ekipe ZOI-ja obavljaju fantastičan dio posla. Ja sam tu već petu sezonu, skijanje nikada nije ranije počelo. Počeli smo sa radom 30. 11. Iskoristili su padavine maksimalno, skijanje je tu svaki dan, skijaši su tu. Čitav Balkan je tu, uz veliki broj turista iz Rumunije, Poljske, pa čak i Velike Britanije i Irske, priča nam Armin Hastor, ugostitelj iz objekta koji se nalazi odmah uz stazu na Babinom dolu.
A da se svi posjetitelji planina osjećaju sigurnima, brine Gorska služba spašavanja (GSS). Na Bjelašnici smo razgovarali sa pripadnikom GSS-a Kantona Sarajevo Suvadom Šubom.
- Dolaskom na skijalište, moramo prvi sa šestosjedom otići i otvoriti stazu. Moramo dati odobrenje da skijaši izađu na stazu nakon što je pregledamo. Zatim se pale šestosjed i ostali liftovi. Čitav dan smo na vezi sa ZOI-jem, zbrinjavamo unesrećene i rješavamo sve probleme što se tiče skijališta, priča nam.
Najveći izazov predstavlja variranje vremenskih uslova. Tada se vrh planine najpomnije prati.
- To je baš opasno, magla se navuče za tri minute. Stariji i iskusniji skijaši znaju šta je Bjelašnica, poštuju je i pridržavaju se pravila. Turisti malo slabije, ali generalno, to nije loše, pojašnjava Šubo.
Šetajući Malim poljem na Igmanu, nailazim na veliku grupu starijih ljudi, penzionerskog doba. Blago uspuhani, nasmijani, svakom gestom pokazuju radost što su tu.
Kroz razgovor saznajem da je riječ o organizovanom izletu Centra za aktivno starenje Novi Grad Sarajevo.
- Gdje god penzioneri dođu, tu sunce zasija. Interesantno, kako smo mi zaslužili da nas sve to lijepo prati. Još da malo vlasti misle na nas, gdje bi nam bio kraj. Ovo ovdje je za nas događaj, uz osmijeh nam priča gospođa Enisa.
Za njom idu dvije vesele prijateljice Ana Džindo i Sabina Karasalihović.
- Ne mogu vam opisati ovaj dan i ovu ljepotu. Poslije onog smoga i užasa, mislila sam da ću se srušiti, priča nam gospođa Ana.
Njena prijateljica Sabina apeluje da se uvede redovnija autobuska linija iz Sarajeva prema Igmanu i Bjelašnici.
- Nama stalno govore da idemo na čist zrak. Mi smo penzioneri, većina nas ne vozi. Išli bismo da možemo sami. Moramo uticati na to da se uvede svakodnevna linija, poručila je gospođa Sabina.
A jedna priča sa Igmana se posebno istakla. Hazim Kukuruzović iz Sokolović-Kolonije ima 84 godine. Najstariji je aktivni trkač u Bosni i Hercegovini. U devetoj deceniji života trči, veoma je aktivan.
Tri pehara
- Često dolazimo ovdje. Ja sam ovdje trenirao atletiku i trčao takozvane Igmanske cenere. Imam tri pehara kao najstariji takmičar. Prošle godine sam trčao i dobio pehar za najstarijeg učesnika, sa 83 godine. Ove godine sam istrčao tri trke, priča nam Hazim.
Nikada nije bio posljednji na trci, a uvijek je bio najstariji, napominje. Njegovi drugari sa Igmana ne trče. Oni su, kažu, više za pojesti i popiti.
Ako ne vozite ili ne volite duge vožnje, a želite brzu dozu svježeg zraka, Trebević vam je nadomak ruke. Vjerovatno jedina olimpijska planina na koju možete otići i na sat, vratiti se i reći da se isplatilo.
Razlog tome je što do Trebevića možete doći žičarom, koja uopšte nije skupa. Iz Sarajeva ćete do Trebevića stići za petnaest minuta. Trebević nudi štošta i za šetače, sportiste, pa i nostalgičare za vremenom Olimpijade, ali i najzagriženije planinare.
Šetajući trebevićkim stazama, nailazim na dvojicu državljanina Turske. Cengiz i Ekin su momci iz Izmira. Na Trebeviću su prvi put.
- Nevjerovatno je kako za tako kratko vrijeme stignete iz centra grada u ovakvu prirodu i ljepotu, ibreti se Cengiz, dok Ekin primjećuje da je u Sarajevu magla, pa Trebević dođe kao bijeg od zagađenog zraka.
- Sreća pa je tu blizu i može se doći i bez automobila, odnosno žičarom, dodaje.
Irfan je mladić koji je tek na početku planinarskih avantura. Trebević mu je blizu i on ga uči kako se sroditi s prirodom.
- Trebević nije težak. Doduše, ni ono što radim trenutno ne zahtijeva previše, izuzev dobre forme i fizičke spreme. Veći izazovi me tek čekaju. Savjetujem svim mladima koji su u mogućnosti, iskoristite to što vam je Trebević blizu. Tijelo će vam biti zahvalno, poručio je.
