Biramo i zločine i žrtve: Kada bi Bećirović posjetio Trusinu, a Bradara otišla u Ahmiće...
O ratu, suočavanju sa prošlošću i pomirenju, o primjerima odobravanja, poricanja, umanjivanja ili opravdavanja sudski utvrđenih ratnih zločina, govori se gotovo svaki dan, no, tvrde naši sagovornici, činjenice se iznose selektivno. Teme ratnih zločina rezervisane su često samo za obračun jedne strane s drugom ili trećom.
Pljušte laži
Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH je uoči 30. godišnjice ratnih zločina u Trusini i Ahmićima posjetila ova dva mjesta zločina i stradanja. Kažu da proces pomirenja počinje sa mladima. Međutim, pitaju se gdje su bili naši politički zvaničnici i možemo li od njih očekivati odgovornost, hrabrost, strpljenje i istrajnost u procesu pomirenja?!
- Denis Bećirović, član Predsjedništva BiH, otišao je u Ahmiće, ali nije u Trusinu ili još apsurdnije, član Predsjedništva koji dolazi iz reda hrvatskog naroda nije otišao u Trusinu... Ono što mene iritira kod ljudi, kao što je recimo Bećirović, jeste predstavljanje sebe kao probosanskog političara, a to onda znači da uvažavate i ostale koji nisu Bošnjaci. Međutim, ako vi obilježavate samo stradanje žrtava u Ahmićima, a ne obilježavate u Vitezu, Trusini, na Kazanima, u Zavidovićima..., onda ste probošnjački političar. Kada tome dodate da Lidija Bradara, predsjednica Federacije BiH, u kamere njemačkog ARD-a mrtva hladna kaže kako za zločine nad Hrvatima sela Trusina, koje su počinili pripadnici Armije BiH, niko nije odgovarao, onda dolazimo do toga da političari u javnom prostoru prije zagovaraju mržnju i podjele nego pomirenje i oprost, što bi trebala biti njihova uloga, kaže nam Goran Šimić, profesor krivičnog prava.
Ističe da kada “čujemo političare koji recimo kažu da za Trusinu niko nikad nije presuđen, iako jeste, moguća su dva scenarija, da su oni neupućeni, što je vrlo moguće, ionako su malo obrazovani, a o presudama za ratne zločine sigurno znaju još manje, a drugo je da namjerno zanemaruju činjenice.”
- Cilj je isti, održavanje etničke podjele, konfliktnog potencijala u BiH, tako što će se obilježavati samo stradanja naših žrtava, a potpuno će se zanemarivati ostale, dok će se u isto vrijeme kleti u istinu, pravdu i pomirenje, govori Šimić.
Ukazuje na to da selektivan pristup činjenicama nije dobar, jer “kako Srebrenicom objasniti hrvatsko-bošnjački sukob u srednjoj Bosni ili sudbinu ljudi u Kotor-Varoši tako što ćete uzeti šta se dešavalo u Mostaru”. Ističe da sveobuhvatna istina podrazumijeva sveobuhvatan pristup.
- Bez potrebe da se izjednačavaju zločini, jer se ne mogu izjednačiti, Bošnjaci su stradali barem 70 posto, Hrvati barem 15 i Srbi toliko, ali je činjenica da su svi činili zločine. Svakome odgovara parcijalna istina, nikome potpuna. Pa, tako neko gleda Bradaru koja pljusne laž, onda neko kaže: Vidiš taj Sud BiH jeste stvoren samo da proganja Hrvate. To što je taj sud poslao ljude u zatvor za zločine, to običan čovjek ne zna, kaže Šimić.
Dodaje da smo radili na pomirenju, “do sada bismo oprostili jedni drugima, ratni događaji bi bili prevladani, završeni, spomenici odavno podignuti, historijski udžbenici davno napisani, a žrtve našle svoj smiraj, a mi smo trideset godina kasnije još u ratu”.
Edvin Kanka Ćudić, koordinator UDIK-a, kaže da se rade stvari suprotne suočavanju s prošlošću i tranzicionoj pravdi.
Bez pomaka
- Najbolji put bio bi kada bi Bećirović posjetio Trusinu, a Bradara otišla u Ahmiće, na taj način bismo rušili barijere, jer suočavanje s prošlošću je uvijek otvaranje tabua, teških tema. Iako imamo utvrđene pravne činjenice o događajima iz rata u BiH, nismo uspjeli razviti empatiju, solidarnost i odgovornost prema žrtvama ratnih zločina. Jedan od razloga jeste duboko podijeljeno društvo u BiH, a drugo je što u obrazovanju ne govorimo o ratnim zločinima. Zbog toga politika može da manipuliše, izdvaja ono što joj odgovara, rekao je Ćudić.
Zlatica Gruhonjić iz Centra za demokraciju i tranzicijsku pravdu iz Banje Luke kaže da ne vidi pomaka u poštovanju žrtava i sudskih presuda.
- Sve smo dalje i dalje od pomirenja, suočavanja s prošlošću na pravi način, dalje nego poslije samog rata. Umjesto da smo išli naprijed, bojim se da smo išli unazad, kaže nam Gruhonjić.
