Annie Leibovitz i Susan Sontag u skloništu Oslobođenja
Bio je to kratak vijek. Počeo je u Sarajevu 1914. sa ubistvom austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegove supruge Sofije, a završio rušenjem Sarajeva 1992. godine. Susan Sontag (1933-2004) je tim riječima počela naš razgovor, povodom jednog od njenih dolazaka u ratno Sarajevo, u ljeto 1993.
Čarobni ćilim
Drugom prilikom, Sontag je došla u Sarajevo sa prijateljicom, fotografom Annie Leibovitz (1949). Nas tri smo došle u srušenu zgradu Oslobođenja, u podzemno sklonište gdje smo štampali list. Ja sam otkrila da u skloništu imaju toplu vodu. To je bila prilika da operem kosu, i da poslije dugo vremena osjetim na koži toplu vodu. U normalnim prilikama, posjeta Susan Sontag Oslobođenju, i njen boravak u skloništu bio bi senzacija. Bilo bi nezamislivo da je i nekoliko minuta ostavim samu. Ali to svakako nisu bile normalne okolnosti.
Prije nego što je došla, Annie je objasnila da želi da napravi portret Harisa Silajdžića, tada predsjednika Vlade, golog do struka, na otvorenom prostoru. Ja sam odgovorila da, znajući Harisa, čim čuje da je u pitanju Annie Leibovitz, biće spreman da radi striptiz ako treba. Annie je bila prvi fotoreporter koji je došao ne da slika mrtve i ranjene već rat u portretima, kako izgledaju ljudi kojima su uništeni životi. Kasnije je njena izložba slika iz Sarajeva obišla svijet.
Ja nisam mogla istražiti podatke o Annie Leibovitz na Googleu, već sam se oslanjala samo na sjećanje. Sjećala sam se portreta koji je Annie napravila sa doktorom Robertom Jarvikom, koji je patentirao prvo umjetno srce. Annie Leibovitz želi sve da zna o Oslobođenju, i ja je vodim usred noći da joj po mraku pokažem gdje je bila naša redakcija. Ona i Susan su ostale u zgradi Oslobođenja do jutra. Sjedili smo i pili kafu nakon što je Annie završila svoje snimanje u Sarajevu. Izvadila je film iz kamere, a kameru je poklonila Senadu Gubeliću, fotoreporteru Oslobođenja. Annie Leibovitz je to uradila bez ceremonije. Dala mu je svoju kameru koja je vrijedila najmanje pola miliona dolara. Kada sam ga mnogo godina kasnije srela u Sarajevu, Senad mi je rekao da još uvijek ima najbolju kameru u gradu. To jutro je Leibovitz otišla iz Sarajeva.
Susan je spremala Beketovu predstavu “Čekajući Godota”. Često sam je viđala u gradu. Imala je probleme sa glumcima – bili su gladni i iscrpljeni. Ona im je donosila ostatke doručka iz Holiday Inna. Nije bilo vode da operu kostime, nego su ih čuvali čistim do premijere. Pamtim da čak u novinama nismo mogli dati nikakvu obavijest o predstavi, jer smo naučili da ako najavimo događaj, četnici će ispaliti granatu baš na to mjesto koje smo označili. Neko je samo došao na moja vrata da mi kaže da će predstava u režiji Sontagove biti na tom i tom mjestu, u određene sate.
Predstava je bila u Pozorištu mladih, i bila je naprosto fantastična, iako je Sontagova radila samo prvi čin. Ali apsurdnost situacije je dovela do klimaksa, zato što je svaki dijalog ponovljen tri puta, sa tri različita para. Nakon ogromnog aplauza, Muhamed Kreševljaković, tadašnji gradonačelnik, pozvao je Susan da joj preda poklon Sarajlija. U svom govoru je, između ostalog, rekao da će joj pokloniti nešto što svaki Sarajlija ima. Ja sam se čudom čudila šta je to što svaki Sarajlija ima, a ja nemam. Susan Sontag je dobila jedan mali bosanski ćilim, propraćen ovim riječima Kreševljakovića: “Svaki Sarajlija sanja da napusti grad na čarobnom ćilimu. Od danas smatramo da si prava Sarajka”.
Trg u gradu
Sarajlije su njen angažman u tom momentu doživjele kao potvrdu svog pripadanja Evropi, kao građani koji dijele evropsku kulturu i evropske vrijednosti tolerancije i multikulturalizma, i možda znak da će se Evropa i svijet ipak založiti da zaustave agresiju na grad i državu. Međutim, Susan je i tada upozoravala da je Evropa “uvijek bila mjesto barbarstva koliko i mjesto civilizacije”. Ona je izabrala baš “Čekajući Godota” jer joj je momentalno bilo jasno da je to predstava kao da je napisana za ili o Sarajevu. Sarajevo je tako uzalud čekalo vojnu intervenciju koja nikad nije došla.
Sarajevo se odužilo Sontagovoj tako što jedan od najljepših trgova u gradu, ispred Narodnog pozorišta, danas nosi njeno ime.
