Analiza slučaja "Sarajevo safari" iz Srbije: Priča o turistima izmiče činjenicu da...
Tokom višegodišnje opsade Sarajeva, grad je bio izložen kontinuiranoj i sistematskoj kampanji granatiranja i snajperskog djelovanja Vojske Republike Srpske, usmjerenoj protiv civilnog stanovništva u dijelovima grada pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Prema utvrđenjima Haškog tribunala, snajpersko djelovanje podrazumijevalo je direktno gađanje ljudi s veće udaljenosti, korištenjem pješadijskog oružja, sa skrivenih ili djelimično skrivenih položaja. Posljedice takve kampanje bile su ogroman broj ubijenih i ranjenih civila, piše Jovana Kolarić za Radar.
Prirodni i urbani raspored Sarajeva omogućavao je efikasno snajpersko djelovanje. Brda koja okružuju grad, kao i visoki objekti unutar samog urbanog prostora, pružali su pripadnicima Sarajevsko romanijskog korpusa i dobrovoljačkim jedinicama pregled nad gradom i brojne položaje s kojih su mogli neopaženo djelovati. Snajperisti su, prema svjedočenju bivšeg američkog marinca Johna Jordana pred Haškim tribunalom, bili naročito aktivni tokom vedrih dana, jer bi tada više ljudi izlazilo vani, pa bi se, kako je naveo, „sredina ispunila ciljevima i snajperisti bi počinjali djelovati“.
Dugo nakon rata, ovo već dokumentirano nasilje dobilo je dodatnu dimenziju pojavom tvrdnji da u snajperskoj kampanji nisu učestvovali samo vojnici, nego i strani državljani koji su navodno plaćali kako bi pucali na građane Sarajeva. Ove tvrdnje snažno su odjeknule u javnosti nakon prikazivanja dokumentarnog filma „Sarajevo safari“ u oktobru 2022. godine na festivalu Al Jazeera Doc.
Film donosi svjedočenje Slovenca, obavještajca neimenovane američke obavještajne službe, koji je u Bosnu i Hercegovinu stigao s novinarskom akreditacijom. On tvrdi da je na Grbavici prvi put vidio strance uključene u ratni turizam, koji opisuje kao urbani ratni safari u kojem je meta čovjek. Prema njegovim riječima, radilo se o bogatim ljudima sa Zapada, uz mogućnost da je među njima bilo i Rusa, koji su plaćali srpskoj strani za pristup snajperskim položajima na brdima i zgradama. O svemu je, kako navodi, obavijestio svoje nadređene, ali daljnji tok postupanja mu nije poznat.
U filmu se navodi i da je krajem 1993. godine obavještajni organ Armije Republike Bosne i Hercegovine od zarobljenog srpskog dobrovoljca iz Paraćina dobio informacije o grupi stranaca koji su iz Beograda dolazili na ratište oko Sarajeva. Prema tom iskazu, među dobrovoljcima je bilo i nekoliko stranih državljana, za koje se tvrdilo da su bili dobro opremljeni, povlašteni i pod pratnjom. Zarobljenik je naveo da su oni zapravo platili kako bi učestvovali u borbama. Informacije su proslijeđene nadležnima, a potom i italijanskim vlastima, koje su saopćile da je problem riješen i da se takvim incidentima stalo ukraj.
Uprkos tome, u filmu nije uključeno jedino svjedočenje pred Haškim tribunalom u kojem se pominju strani ratni turisti. John Jordan je tokom suđenja Dragomiru Miloševiću govorio o strancima u lovačkoj opremi koji su se kretali između snajperskih položaja. Iako ih nije vidio kako pucaju, naveo je da je bilo očigledno zbog čega se nalaze na tim mjestima.
Nakon prikazivanja filma uslijedile su različite reakcije. Gradonačelnik Istočnog Sarajeva podnio je tužbu protiv reditelja, dok je tadašnja gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić podnijela krivičnu prijavu protiv nepoznatih osoba s inostranim adresama. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine saopćilo je da je imenovan postupajući tužilac radi provjere navoda iz prijave.
Ipak, u periodu koji je uslijedio tema se u medijima pojavljivala uglavnom sporadično, da bi u posljednje vrijeme došlo do svojevrsne kakofonije nagađanja, indicija i prijava, uz sve manji broj čvrsto utvrđenih činjenica. Dodatnu pažnju izazvale su informacije o mogućoj istrazi italijanskog tužilaštva, zasnovanoj na prijavi novinara i pisca Ecija Gavacenija, u kojoj se navodi da su bogati pojedinci iz više zapadnih zemalja plaćali desetine hiljada eura kako bi s položaja oko Sarajeva pucali na civile. Sam italijanski tužilac upozorio je da bi takva istraga bila izuzetno teška i ograničenog dometa.
U pokušajima da se pronađu dokazi, često se miješaju pretpostavke i utvrđene činjenice. Kao potvrda se pominje i iskaz zaštićenog svjedoka C 017 na suđenju Slobodanu Miloševiću, iako iz samog svjedočenja proizlazi da je riječ o stranim dobrovoljcima koji su se priključivali jedinicama Vojske Republike Srpske, kakvih je tokom rata bilo mnogo. Ti dobrovoljci nisu plaćali za mjesto na brdu, niti za mogućnost da pucaju.
Posebnu medijsku pažnju izazvale su i prijave protiv Aleksandra Vučića, zasnovane na ranije poznatim snimcima i izvještajima, bez novih konkretnih dokaza. Takvi navodi, bez čvrstog utemeljenja, temu su dodatno pomjerili u sferu dnevne politike i senzacionalizma.
U isto vrijeme, iz fokusa javnosti ponovo izmiče činjenica da nijedno tužilaštvo u regionu nije podiglo optužnice protiv komandanata brigada Sarajevsko romanijskog korpusa, niti protiv snajperista iz njihovih redova, iako su dokumenti i presude Haškog tribunala jasno utvrdili da je snajpersko djelovanje bilo sistemski organizirano unutar svih brigada korpusa. Naredbom komandanta Stanislava Galića iz oktobra 1993. godine predviđeno je formiranje snajperskih grupa u svakoj brigadi, za čije su angažiranje bili odgovorni komandanti.
Objavljivanje snimka francuskog ratnog reportera Philippea Buffona iz 1995. godine, na kojem se vide lica snajperista i čuje razgovor o pogotku, nakratko je otvorilo prostor za nove istrage. Ipak, predmet je kasnije prebačen na niži nivo tužilaštva. Uprkos presudama Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću i komandantima Sarajevsko romanijskog korpusa, fokus javnosti i dalje ostaje na sporednim i incidentnim pričama, dok odgovornost onih koji su godinama svakodnevno pucali na grad ostaje uglavnom nerazjašnjena.
