Almin Zrno: Ja sam "ratni profiter", nikada više neću slikati majke Srebrenice
Almin Zrno je jedan od najcjenjenijih bh. fotografa. U podcastu U kontru sa Draganom Markovinom govorio je o svojim fotografskim počecima, ali i o drugim interesovanjima koje je imao prije nego što se u potpunosti predao fotografiji.
U toku razgovora je, između ostalog, kazao i kako mu je rat u BiH na neki način pomogao da se brže dokaže kao priznati fotograf.
- To je 99 posto tako. Kasnije i kroz život kad "motaš" shvatiš da nema kreacije bez boli. To je čudnovato, ali iz komfora teško može nastati neko djelo, neka vizija, neka misao, jer komfor je komfor. Samo kad ti se "stisne", kad ti se stomak "sveže" ili kad si u nekoj potpuno neprirodnoj situaciji, u tebi se bude neki komadi tebe za koje uopće ne znaš da postoje. Mozak počinje da radi na potpuno nekom drugom levelu. Ti neuroni ne skaču više onako kako su skakali. Iz toga se rađaju te neke briljantne nove stvari. Nasreću ili nažalost, to ne znam, rekao je Zrno.
U toku razgovora spomenuo je i jednu svoju misao, koja naoko djeluje prilično kontradiktorno.
- To je da sam ja ratni profiter. Kad me pitaju kako sam ja ratni profiter, kažem da je rat "raščistio prostor" fotografa u Sarajevu. Puno fotografa su, nažalost ili nasreću kakogod, bili srpske ili hrvatske nacionalnosti koji su napustili ovo područje. To je ostalo jedno nepokriveno područje, u koje sam ja ušetao, pokazao šta znam i zgrabio to. Prije se znalo događati da si, naprimjer, u Oslobođenju morao da tri, četiri ili pet godina volontiraš u laboratoriji, pa pitanje je onda da li ćeš biti primljen ili ne. Ja sam tad bukvalno ušetao u taj prostor, dobio medijsko priznanje i ime. Odjedanput sam postao vidljiv. U normalnom sistemu ne bi se to tako brzo desilo. Samo te nevolja ili stres tjera da sa sobom praviš potpuno novu komunikaciju, prepoznaješ sebe na potpuno novi način, da si čak i ti iznenađen onim do čega dođeš potpuno nesvjesno. Ne znam objasniti zašto je to tako. To vjerovatno mogu uraditi sociolozi ili psiholozi. Gledajući kroz istoriju, teško iz komfora može nastati neko relevantno djelo. Ono obično nastaje iz boli. Čime je uvjetovana ta bol, nesretna ljubav, život, jad, nemam pojma..., ali tad dolazi do istine neke. To prepoznaješ, istakao je Zrno.
Sa voditeljem, kao i gledaocima podcasta podijelio je i jedno intimno razmišljanje o odnosu fotografa prema ratu i ratnim dešavanjima, a koje je nastalo iz posmatranja kako su se ponašale strane kolege koje su dolazile u ratno Sarajevo.
- Bilo je nekoliko situacija koje su mene kasnije definisale da se odmaknem od toga. Recimo svi oni sjede u hotelu, "cugaju", pričaju, svi imaju motorole i samo čekaju kada će se desiti nešto. I kada se to desi, kad dobiju informaciju, svi trče tamo i slikaju. Vraćaju se, razvijaju, ko će prvi poslati, koja će fotografija osvanuti recimo na Washington Postu... Sve je to OK, ali radi se o mojim sugrađanima, radi se o mojim komšijama, radi se možda mojim prijateljima. Kako možeš svoji sreću graditi na tuđoj nesreći, pita (se) Zrno.
S tim u vezi ponovio je kako je sebi rekao da više neće slikati majke Srebrenice, nakon što je napravio fotografiju koja je postala planetarno poznata i priznata.
Sve naše podcaste možete gledati na www.podcastoslobodjenje.ba.
Ostale epizode i sve drugo vezano za podcast U kontru sa Draganom Markovinom možete pronaći OVDJE.
