A nekad su bili dio vlasti: Sjećate li se da su postojale i ove stranke

Bosanskohercegovačka politička scena već decenijama izgleda kao buvljak: stotine stranaka, malo ideologije, još manje trajanja.

Pored onih ključnih političkih stranaka koje opstaju od prošlog stoljeća, bosanskohercegovačkim političkim prostorom krstari desetine manjih stranka, uglavnom prisutnih na lokalnom nivou, čija je najčešća svrha da ispunjavaju privremene klijentalističke ambicije njihovih osnivača i onda se poput zvijezda padalica pale i gase i odlaze u arhiv političke historije u BiH.

Stranka porodice Lijanović bila je jedan od najzanimljivijih političko-ekonomskih fenomena poslijeratne BiH. Kombinacija populizma, realne ekonomske moći i regionalnog utjecaja učinila je RzB ozbiljnim faktorom u Federaciji, naročito u Zapadnoj Hercegovini i Posavini. Iskoristivši kapital svojih osnivača, ova stranka je uspjela okupiti široku multietničku bazu i fokus svog političkog djelovanja staviti na ono što je malo koja stranka držala svojim prioritetom - ekonomski razvoj, makar i kroz klijentelizam.

Alternativa HDZ-u

Ova stranka odigrat će presudnu ulogu nakon izbora 2010. godine da se formira „platformaška vlada“, koja je uz HSP tu trebala da da „hrvatski legitimitet“, s obzirom na to da su u procesu formiranja vlasti zaobiđena oba HDZ-a. Pad je došao onog trenutka kada je nestala ekonomska osnova moći kroz pad biznisa Lijanovića i kada su pravosudni procesi ogolili politički model ove stranka. Predsjednik ove stranke Jerko Ivanović Lijanović osuđen je na dugogodišnju robiju zbog koruptivnih radnji počinjenih dok je bio ministar poljoprivreda, a ova stranka je praktično ugašena.

Nekoć malu, ali utjecajnu stranku predstavljao je HSP BiH koji je imao jasnu ideološku nišu - hrvatski nacionalizam izvan HDZ-a. U određenim fazama bio je korektiv HDZ-u i kanal protesta dijela hrvatskog biračkog tijela. Problem je bio što je HDZ, za razliku od HSP-a, imao sistem, novac i međunarodne veze. HSP je ostao glasna, ali slaba alternativa, osuđena na fragmentaciju i unutrašnje sukobe. Kad je ova stranka odlučila stupiti u „platformašku vladu“ u kojoj su zaobiđeni HDZ i HDZ 1990 koji su imali najviše glasova Hrvata u BiH, glasači su odgovorili marginalizacijom ove stranke.

Nova hrvatska inicijativa, stranka Krešimira Zubaka, bila je možda i najozbiljniji pokušaj stvaranja umjerene, proevropske hrvatske politike u BiH. NHI je igrala važnu ulogu u postdejtonskim pregovorima i stabilizaciji zemlje, posebno učešćem u vladi Alijanse za promjene 2000. godine. Međutim, bez dubokog uporišta na terenu i uz stalni pritisak HDZ-a, NHI je s vremenom izgubila birače i smisao postojanja, piše Avaz.

Preuzimanje SDP-a od Zlatka Lagumdžije s vremenom je vodilo do sve većeg nezadovoljstva i postepenog formiranja nove stranke. Nezadovoljnici su tako 2002. osnovali SDU u koji su privukli neke od vrlo istaknutih bivših članova SDP-a, među kojima su bili i Stjepan Kljuić, Nijaz Duraković, Ivo Komšić, Miro Lazović i Emir Zlatar. Ova stranka uglavnom je ostala utjecajna na lokalnom, kantonalnom nivou, gdje su češće sarađivali sa SDA nego SDP-om. No, i SDU su tokom vremena pratila brojna osipanja i unutrašnji sukobi. Stranka se konačnici ugasila 2018. godine nakon šesnaest godina postojanja.

Liberalno-demokratska stranka (LDS) fenomen je još jedne stranke koja je imala određenu priču i brending, ali nikad nije uspjela prevazići svoj patuljasti nivo. Osnovana 1989. kao prva moderna stranka u BiH, LDS je godinama na političkoj sceni djelovala kao jedina liberalna opcija. Bio je to rijedak pokušaj da se liberalizam prevede na domaći jezik, no taj pokušaj nije prebacivao više od tri posto na izborima.

Nakon izbora 1998. ova stranka je učestvovala i u vlasti, ali je poslije odlaska Rasima Kadića s njenog čela zapala u finansijske probleme i otišla putem potpune marginalizacije, da bi u konačnici bila ugašena.

Male stranke

Svoj politički projekt svojevremeno je vodio i prvi vrhovni komandant Armije BiH Sefer Halilović koji je odmah poslije rata osnovao Bosansku patriotsku stranku (BPS). BPS je nastala kao reakcija na kompromisersku politiku SDA, s naglašenim državotvornim i ratno-patriotskim narativom. U određenom periodu imala je ozbiljan simbolički kapital, jasnu biračku bazu među borcima nezadovoljnim politikom vladajućih stranaka i političku vidljivost. Međutim, kako je ratni legitimitet s vremenom gubio snagu, a politika se profesionalizirala i komercijalizirala, BPS je ostala zarobljena u prošlosti. Unutrašnji sukobi, slaba organizacija i nemogućnost prilagođavanja političkim pravilima doveli su do njenog postepenog nestanka.

Stranke u BiH rijetko nestaju zbog ideja, a skoro uvijek zbog pokušaja osvajanja moći. One koje su nekad oblikovale politički život zemlje nestale su jer se nisu uspjele prilagoditi novim pravilima igre: personalizaciji politike, klijentelizmu i potpunoj eroziji povjerenja birača. Danas imamo više stranaka nego ikada, ali manje politike nego ikada - i to je možda najtačnija dijagnoza bosanskohercegovačke demokratije.

I danas u BiH nastavljaju egzistirati male stranke koje, i pored simboličkog broja glasova, ostvaruju nesrazmjerno veći utjecaj na bh. političkoj sceni.