30 godina od rata u BiH: Većini političara jedno je zajedničko - žrtve koriste za političke potrebe

Tri decenije nakon rata u Bosni i Hercegovini, rane su još svježe. Društvo, često predvođeno zaluđenim politikama, proces suočavanja sa prošlošću koristi u dnevne svrhe, izvrćući činjenice i negirajući presude. No, tranzicijska pravda i procesi koji idu uz nju traže više. Zahtijevaju istinu koju ćemo zagovarati u svim prilikama, aktivan angažman institucija, jednako poštovanje prema žrtvama i njihovim porodicama i pravdu koja mora biti zadovoljena.

Nedovršen proces

Nedavno je BIRN organizovao panel-diskusiju posvećenu tranzicijskoj pravdi u BiH. Voditeljica programa TRIAL International ureda u BiH Klaudia Kuljuh bila je jedna od učesnica, a za naš list ističe da je tranzicijska pravda u našoj zemlji još nedovršen proces.

- Imamo važne sudske presude i jasno utvrđenu individualnu odgovornost, ali suočavanje s prošlošću nikada nije postalo dosljedna politika institucija. Često se sve zadržavalo na formalnom nivou, bez stvarne političke volje, i u takvom pristupu žrtve su ostajale po strani, ističe Kuljuh.

Suočavanje s istinom

Zločin kao nelagoda

Naglašava da se TRIAL u BiH upravo tu uključuje. Bave se slučajevima nekažnjivosti i insistiraju na odgovornosti države, kroz strateško parničenje, istraživanje i zagovaranje. Rade sa preživjelim žrtvama ratne torture i uviđaju da se uvijek ponavlja identičan proces: ljudi godinama nose presude, rješenja i medicinsku dokumentaciju, ali i dalje nemaju osjećaj da ih je sistem zaista preuzeo kao svoju odgovornost. Vjeruje da je moguće graditi dostojanstven i jednak odnos prema svim žrtvama i svim mjestima ubistava.

- Ali, to nije stvar deklaracija, nego činjenica, presuda i spremnosti da se prizna patnja svih. Iz vlastitog iskustva znam da bez tog priznanja nema stvarnog pomirenja. U praksi to znači da civilno društvo i mediji ostaju važan dio procesa, naglašava naša sagovornica i dodaje da presude i svjedočenja trebaju biti polazna osnova za poštovanje prema žrtvama.

Klaudia Kuljuh: Često se sve zadržavalo na formalnom nivou/TRIAL u BiH

Upozorava i da trenutno postoji snažna struja negiranja presuda koja se prelijeva kroz društvene mreže i javni diskurs političara.

- Teško je nadvladati narativ koji ulaže dosta resursa da sakrije istinu, pogotovo među mladima, ističe Kuljuh, dodajući da je potrebno još rada i saradnje na ovim pitanjima, te da ne namjeravaju odustati od obilježavanja ratnih zločina kroz memorijalizaciju i zagovaračkog procesa zakona koji se tiču žrtava torture.

Koordinator UDIK-a Edvin Kanka Ćudić kaže: “Iako je nužnost suočavanja društva s ratnom prošlošću neminovna za izgradnju zajednice mira i povjerenja, čini se da taj proces gubi na značaju”.

- Koliko god bezazleno to djelovalo, svi naši problemi dolaze od nesuočavanja s prošlošću. Korupcija, kriminal, ksenofobija, femicid, homofobija. Živimo u razdoblju kada je negiranje zločina općeprihvatljivo. Tamo gdje se poriču zločini, na djelu imamo šutnju i ignorisanje. Glorifikaciju zločinaca, nepriznavanje patnje drugih, zastrašivanje povratnika, podijeljene škole i zajednice. Očito je da trenutno ne postoji istinska volja da se to stanje promijeni, kaže Ćudić.

Edvin Kanka Ćudić: Memorijalizacija je posljednje od čega će nacionalisti odustati/Jusuf Hafizović

Boji se da institucije nisu uspjele adekvatno odgovoriti na zahtjeve procesa suočavanja s prošlošću.

- Ako se napravi jedan korak naprijed, vrlo brzo se vratimo dva koraka unazad. Ono što je zajedničko manje-više svim političkim opcijama jeste da žrtve koriste za svoje potrebe. Međutim, država je također imala obavezu učiniti mnogo više prema onima koji su se vratili na svoja ognjišta. Omogućiti im što funkcionalniji život. No, prepustila ih je samima sebi. Da sami za kostima članova svoje porodice tragaju, te da se bore sa sistemom koji ih u svakom segmentu diskriminira, omalovažava i poriče patnju koju proživljavaju više od tri decenije, ističe naš sagovornik.

Naglašava da je važno što nije došlo do obnove nasilja, ali i što se o zločinima može govoriti.

- No, mislim da je glavni problem podijeljeno obrazovanje. Jedino u tome i vidim nadu za ljepšu budućnost, ističe Ćudić.

A da nema nade za ljepšu budućnost, aktivisti, kaže, ne bi vjerovali u ovu državu.

- Vremenom istina pobijedi, kaže Ćudić, dodajući da je zagovornik ideje da svi doprinose onoliko koliko mogu, pa će nešto i uroditi plodom.

Upozorava da na državnom nivou ne postoji zakon o spomenicima. A memorijalizacija je alat za kreiranje kulture pamćenja. Sve tri etnije, kaže Ćudić, preko spomenika kreiraju pamćenje na događaje iz 90-ih.

- Memorijalizacija je posljednje od čega će nacionalisti odustati. Ako ostanu bez toga, onda će gubiti simbolički segment prema kojem su se, u svakom slučaju, samo borili na pravoj strani historije. Nažalost, na tim narativima oni vladaju već 30 godina, naglašava naš sagovornik.

Ističe da je angažman civilnog društva i novinara u rehabilitaciji postkonfliktnog društva krucijalan. No, problem je što su sve ideje i projekti osuđeni, uglavnom, na aktiviste. Država mora prepoznati važnost procesa i pokazati da joj je suočavanje s prošlošću prioritet, a civilno društvo će i dalje raditi i osnaživati predstavnike države da idu u tom smjeru.

Član tima Centra za nenasilnu akciju Nedžad Novalić, historičar i novinar, naglašava da su, kada je riječ o BiH, ali i regionu, nužna poređenja sa drugim društvima koja su imala iskustvo rata prije ili poslije nas.

- Niti jedna zemlja nije procesuirala toliki broj odgovornih za ratne zločine kao BiH, ljudima je vraćena imovina, postignut je ogroman iskorak kada je u pitanju traganje za nestalima, povratak jeste bio otežavan, ali je omogućen, postoji sloboda kretanja… Naravno, moglo je i bolje, posebno u aspektima kao što su memorijalizacija, traganje za zajedničkim sjećanjem na rat, izgradnja ambijenta u kojem bi manjine, posebno povratnici, osjećali više sigurnosti i uvažavanja, priznavanje statusa određenim kategorijama kao što su logoraši, kaže Novalić.

Nedžad Novalić: Najveći broj ljudi neće negirati ničiju patnju/Nenad Vukosavljević

Vjeruje da institucije mogu uraditi mnogo konkretnih stvari koje bi bile iskorak ka pravednijem društvu. Obični ljudi imaju identične potrebe: sigurnost, uvažavanje njihove patnje, ravnopravnost… Posebno tamo gdje su manjina.

- Institucije bi mogle donijeti propis da se u proces podizanja svih spomenika u svakoj zajednici moraju uključiti i povratnici. Institucije bi mogle obilježiti mnoga mjesta stradanja za koja postoje sudske presude. Mi smo samo u BiH mapirali oko 140 mjesta stradanja koja pripadaju zajednicama koje su tu manjinske i kojima se danas ne dozvoljava da obilježe ta mjesta, kaže naš sagovornik, uvjeren da ima nade da se prema svakoj žrtvi odnosimo sa jednakim pijetetom.

Razgovor liječi

- Najveći broj ljudi neće negirati ničiju patnju, posebno ako susretnu osobu sa druge strane i čuju njenu priču. Svjedočio sam susretima logoraša koji su iz različitih naroda i koji su danas jedni drugima podrška, zajedno obilaze mjesta zatočenja… Uzmimo primjer Ahmića i Trusine, rekao bih da se u oba naroda uvažavaju žrtve i Ahmića i Trusine. Naravno da uvijek imate pojedince i grupice koje će djelovati destruktivno, ali sam uvjeren da se radi o zanemarivom broju, kaže Novalić i napominje da svaka žrtva zaslužuje poštovanje.

- Naravno da je nemoguće očekivati da se svi slože oko interpretacije kako je rat počeo ili kakav karakter je imao, ali mislim da zajedničko poštovanje za sve žrtve može biti osnova da naučimo razgovarati o stvarima o kojima se ne slažemo, zaključuje Novalić.