Magični tandem Inter - Inzaghi

Sezona 2023/2024. u evropskom fudbalu ulazi u najuzbudljiviji dio, a nakon nje nas čeka i Evropsko prvenstvo, pa je jasno da se o narednoj baš i ne priča previše. No, već se sada može konstatovati da će, sa aspekta trenerskih i promjena samih klupskih filozofija velikog broja klubova, naredna biti izuzetno neizvjesna i uzbudljiva od samog starta.

Do kraja tekuće ostala su još tri mjeseca, a već je izvjesno da će tri velika svjetska kluba mijenjati trenere. Barcelonu će napustiti Xavi Hernandez, iz Liverpoola će nakon devet godina otići Jürgen Klopp, a trenera će promijeniti i Bayern, koji će se rastati sa Thomasom Tuchelom. Pored njih, koji su već zvanično najavili odlaske i promjene, novog trenera će vjerovatno imati i Milan, Manchester United, Chelsea, a možda i Juventus. Trenera najviše klase, kakve će svi ovi klubovi nastojati dovesti, nema previše, pa je jasno da će klubovi morati nuditi razna čuda ne bi li primorali nekolicinu zainteresovanih za promjenu sredine da se odluče baš za njih.

Priča iz snova

No, nije ovo priča o tim klubovima ni trenerima koji će mijenjati sredinu, već više o jednom klubu i treneru koji će, sasvim izvjesno, nastaviti saradnju i naredne sezone, iako bi svi pobrojani klubovi baš njega postavili kao prvu metu za dovođenje ako bi kojim slučajem zatražio odlazak.

U pitanju je Simone Inzaghi, koji sa Interom igra nevjerovatnu treću sezonu i gotovo je izvjesno da će je okončati Scudettom i pored činjenice da se klub od početka pandemije koronavirusa susreće s ozbiljnim finansijskim problemima i od osvajanja posljednjeg Scudetta prije samo tri godine bio je primoran prodavati iz godine u godinu neke od svojih najboljih igrača.

Inter je recimo u posljednjih nekoliko sezona prodao Achrafa Hakimija, Romelua Lukakua, Marcela Brozovića i Andrea Onanu, a svi su imali izuzetno bitnu ulogu u timu. Pored njih, Milan Skriniar je zbog isteka ugovora otišao u PSG, a Christian Eriksen je morao napustiti klub nakon što mu je ugrađen pacemaker, jer sa njim nema pravo nastupati u italijanskoj ligi. On je danas član Manchester Uniteda, a iz Intera je otišao bez da milanski klub naplati obeštećenje.

Inzaghijev prethodnik Antonio Conte je, nakon osvajanja naslova prvaka 2021. godine, podnio ostavku kazavši da ne može biti kompetitivan bez ozbiljnih ulaganja. Tako je Inzaghi došao u šampionski tim iz kojeg su prodani Hakimi i Lukaku, a u očima navijača odmah je imao etiketu gubitnika. Jer logički, čovjek koji je Interu nakon više od decenije donio Scudetto zna šta radi, i on, serijski pobjednik u svim klubovima u kojima je radio, tvrdi da Inter ne može osvajati naslove, a onda na njegovo mjesto dolazi čovjek koji je dobro vodio Lazio, ali Lazio nije veliki klub, nije sa njim osvojio titule, koji kaže da je sretan što je u Interu i da je zadovoljan da radi s onim što ima.

Dakle, Inzaghi nije bio ništa više do utješno rješenje u očima navijača, žrtveno janje koje će podnijeti sve metke ispaljene na klub od nezadovoljnih navijača, jer je bolji trener od njega već procijenio da se s Interom ne može puno napraviti bez mnogo više novca.

Čelnici Intera Inzaghija ipak nisu gledali kao utješno rješenje. Direktor Giuseppe Marotta, čovjek koji je nakon skandala Calciopoli vratio Juventus u vrh italijanskog i evropskog fudbala sa minimalnim ulaganjima u odnosu na ono što je uspio postići, u mladog trenera je vjerovao od starta. Ne samo zbog optimizma kojim, za razliku od uvijek mrzovoljnog Contea, neupitno zrači nego i zbog toga što je njegov stil igre atraktivan i optimističan, dok se Conteov u velikoj mjeri može označiti negativnim i pesimističnim.

Međutim, nije bilo lako prodati takvu ideju navijačima, no Inzaghi ih je brzo počeo pridobijati na svoju stranu impresivnim partijama. Inter je od početka njegovog mandata dominirao ligom, igrao je nevjerovatno lijepo, a izgledao je i puno bolje u Evropi nego za vrijeme Contea, čiji je tim u dvije sezone koliko je Conte bio na čelu oba puta ispao u grupnoj fazi Lige prvaka.

Ipak, na proljeće 2022. došlo je do raspada svega. Inter je u Ligi prvaka i pored ispadanja od Liverpoola bio jako impresivan, a onda je serijom neobjašnjivih kikseva u ligi dopustio gradskom rivalu Milanu da ga preskoči i preovladavajuće mišljenje je bilo da Inzaghi nije dorastao vođenju velikog tima.

Međutim, nije tako mislio Marotta, nije tako mislio ni potpredsjednik kluba, legendarni Javier Zanetti, a Inzaghi je i sam insistirao da ima još mnogo toga pokazati. Ipak, ni druga sezona nije previše dobro krenula, a Napoli je vrlo rano odmakao Interu na nedostižnu distancu i jedino što je spasilo Inzaghija navijačkog gnjeva bilo je izbacivanje Barcelone u Ligi prvaka. Tačnije, prolazak grupe ispred Barcelone.

To je kupilo Interovom treneru ostanak na klupi do okončanja Svjetskog prvenstva u Kataru 2022, a nakon prvenstva Inter je dodatno kliknuo i stvari su počele dolaziti na svoje mjesto. Domaće prvenstvo bilo je već izgubljeno, ali impresivne partije u Ligi prvaka krunisane su plasmanom u finale u Istanbulu, gdje je Inter igrao protiv apsolutnog favorita Manchester Cityja.

Nije niko davao Interu šanse da zadrži ni respektabilan rezultat, a kamoli da pobijedi, i na kraju engleski prvak jeste slavio minimalnu pobjedu, ali Inter je pokupio simpatije gotovo cijelog kontinenta, jer nije igrao kao autsajder i meč su doslovno odlučile sitnice. Inzaghi je prenio toliko samopouzdanja na svoju ekipu i osmislio je toliko dobra rješenja u iznošenju lopte da je City nakon nekog vremena naprosto odustao od presinga na golmana i zadnju liniju kao svojih najboljih oružja, jer ih je Inter stopostotno neutralisao.

Osvajanje nekoliko kupova sa Interom ipak nije Inzaghiju donijelo mir kakav mu je trebao, ali nevjerovatan nastup u Ligi prvaka kupio mu je poštovanje čak i najvećih kritičara u redovima Interovih navijača. Međutim, treća sezona, ova aktuelna, morala je biti okončana naslovom i to je bilo jasno i Inzaghiju, i Marotti, i svima koji imaju veze sa Interom, pogotovo jer se tradicionalno najjači italijanski klub Juventus nije uspio stabilizovati.

Inter je u sezonu ušao kao prvi favorit, i nakon nekoliko rezultata koji nisu bili u skladu sa očekivanjima, postao je mašina koja melje sve pred sobom. I pored odlaska pet važnih igrača, Onane, Brozovića, Džeke, Lukakua i Škriniara, Inter je još jednom našao vrhunske zamjene i djeluje nevjerovatno moćno. Toliko moćno da bi, ako ovako nastavi, mogao oboriti rekord lige koji drži Juventus. I dok nije realno očekivati da Inter osvoji 102 boda, koliko je Juventus osvojio u rekordnoj sezoni 2013/2014, 72 osvojena iz dosadašnjih 27 utakmica su itekako impresivna.

Novac ne kupuje sve

Za razliku od tog Juventusa, koji je, to se apsolutno mora potcrtati, također bio Conteov, Inter je itekako kompetitivan u Evropi i generalno je jedan od rijetkih klubova današnjice koji na svim poljima odaje utisak maksimalno uspješnog korištenja resursa koji su na raspolaganju.

Nema samo Inzaghi zasluge za to, velike pripadaju i Giuseppeu Marotti, koji je stao iza Inzaghija onda kad ga je populistički mogao smijeniti, a sve to ukazuje na veliku harmoniju koja vlada unutar kluba. Nedostatak novca tjera trenera i čelnike Intera da budu kreativni i zasad im to ide i više nego dobro. Zato je Inter jedna od simpatičnijih priča današnjice, u fudbalu kojim vladaju multinacionalni klubovi i prijete da ga do kraja učine nekompetitivnim.

Inzaghija ne traže mnogi veliki klubovi, trenutno bogatiji od Intera, slučajno. No, ni Inzaghi nije slučajno i dalje neupitno posvećen Interu. Neke stvari novac jednostavno ne može kupiti.