Kako je Frano Jelić bacio navijače Sarajeva u ekstazu?
"Gasi to, rano je za slavlje, utakmica nije ni blizu gotove", nervozno je otac rekao sinu ne očekujući odgovor koji će uslijediti:
"Ne slavim pobjedu, stari, već slobodnjak za Sarajevo".
Bilo je to u četvrtom minutu sudijske nadoknade, Nemanja Anđušić usudio se voditi loptu duže od dozvoljenog, a takvo iracionalno ponašanje platio je teškom povredom i potencijalnim puknućem ligamenata. Izvršitelj operacije bio je Boban Nikolov, fudbaler Borca, koji se hirurški preciznim startom pobrinuo da nesavjesni igrač Sarajeva utakmicu ne može završiti na nogama. Ili barem jednoj od njih. Desnoj.
Jedino jače od Nemanjinog krika bilo je iznenađenje koje je uslijedilo kada je glavni sudac Frano Jelić puhnuo u pištaljku signalizirajući prekršaj za Sarajevo, a još veći šok je nastao kada je elegantnim pokretom ruke izvadio žuti karton iz džepa i pokazao ga Nikolovu. Nevjerica na licu nedužnog fudbalera Borca, a još veća među hiljadama navijača Sarajeva čije su scene slavlja u tom trenutku nadmašile i one nastale nakon tri zvižduka kojima je Jelić označio kraj utakmice i definitivnu pobjedu Bordo tima.
"Zabilježi ovaj trenutak, ovo je za historiju".
Nije ovaj zamišljeni scenario navijača Sarajeva kako uz baklje slave slobodnjak dosuđen njihovom klubu toliko nerealan imajući u vidu kakva realnost godinama oblikuje bh. fudbal. Čelnici Nogometnog saveza BiH su, posredstvom jednog kluba, uspjeli kreirati poseban "ekosistem" u kojem su skandali kako u režiji sudija, tako i u odlukama vladajućih komisija postali nešto uobičajeno, a uobičajene stvari čista avangarda.
Primjera radi, u zakonima bosanskohercegovačkog fudbalskog univerzuma uobičajeno je da omjer prekršaja i žutih kartona u utakmicama Borca bude nesrazmjeran u tolikoj mjeri da će neko ko za 30 godina bude analizirao ovaj period doći do zaključka da su igrači drugih klubova u ove susrete ulazili kao MMA zvijeri tek puštene s lanca i bez sposobnosti da osvoje ili oduzmu loptu ukoliko sa njom ne odnesu po jedan dio tijela fudbalera banjalučkog kluba. Ista statistika dovest će ih do mišljenja da su igrači Borca, opet, čistom snagom volje, fokusa i mentalne energije zaustavljali protivničke igrače te samim tim nije bilo osnova da im se sudi veći broj prekršaja.
Kada je sistem vrijednosti poremećen do nivoa da su ovakve stvari uobičajene, onda avangarda preuzima obrise nove realnosti, a situacije u kojima faulovi "na štetu" Borca, a u korist drugih klubova, njihovim navijačima izazivaju iste nivoe serotonina, adrenalina i dopamina koliko i postignuti golovi ili ostvarene pobjede postaju nešto savršeno razumno. Onako kako je razumno da se prosječni bosanskohercegovački stanovnik divi polarnoj svjetlosti na nebu iznad njegovog grada, ništa manje razumna nije ni potreba jednog navijača da bakljom proslavi slobodan udarac svog tima jer, u zavisnosti od okolnosti, oba scenarija su toliko rijetka da zaslužuju poseban omaž.
Rijetkost predstavljaju i javne opomene za fudbalere Borca posebno u sudijskim nadoknadama. Nisu navikli na njih ni protivnički igrači, još manje igrači banjalučkog tima, a najteže je, ruku na srce, samim sucima koji zbog takvih poteza mogu biti suočeni sa ozbiljnim konsekvencama.
Nažalost, nikada nećemo saznati koliko je iznosio Jelićev puls u trenutku dok je pokazivao žuti karton Nikolovu, a posebno koliko će iznositi ukoliko ga 'glavni i odgovorni' pozovu na sastanak i skrenu pažnju da nije uradio dovoljno toga kako bi Borcu obezbijedio pozitivan rezultat.
Teško je, recimo, zamisliti da bi Jelić mogao biti kažnjen jer Nikolovu nije pokazao direktan crveni umjesto žutog kartona ili zbog činjenice da je omjer prekršaja bio 6-27, a žutih kartona 1-8 u korist, odnosno štetu, pogađate, Bordo tima.
Ne, u izvrnutim logičkim postavkama bosanskohercegovačkog fudbala i njegovih glavnih aktera, realnije je da će Jelić biti kažnjen jer je Borac poražen, a Nikolov u krucijalnim završnim trenucima utakmice dobio žuti karton uprkos činjenici da nije čak ni slomio nogu Nemanji Anđušiću.
- Objasnite svoju odluku, gospodine Jeliću.
- Poštovani, bio je start sa leđa, po nozi, a ja sam bio odmah iza i nisam mogao ignorisati.
- Je li mu slomio nogu?
- Nije, ali...
- Pa u čemu je problem onda?
Koliko ljudski mozak bio konstruisan da se prilagođava svakodnevnici i postaje imun na učestalo ponavljanje određenih obrazaca bez obzira na njihovu apsurdnost, toliko ga iznova uspijevaju iznenaditi procesi degradacije bh. fudbala koji pokazuju da uvijek postoji novo dno ispod onog kojeg smo smatrali konačnim.
Kada period u kojem bh. klubovi drugu sezonu uzastopno uspijevaju izboriti plasman u grupnu fazu jednog UEFA takmičenja nazivamo najtmurnijim u njegovoj historiji, jasno je kakve razmjere je poprimilo ono što stoji nasuprot takvih uspjeha, a čemu godinama svjedočimo u domaćem prvenstvu.
U takvoj centrifugi besmisla, apsurda i paradoksa, čak i VAR sistem uveden s ciljem povećanja regularnosti samog takmičenja, postaje isključivo oruđe uz pomoću kojeg ili uprkos kojem će se nastaviti raditi sve ono što se i do sada radilo, jer potreba za pokazivanjem moći samo postaje veća kada joj na putu stoji sredstvo koje bi je trebalo zaustaviti u tome.
A ono što bolnu realnost čini još bolnijom jeste spoznaja da se u okolnostima u kojima se moć pokazuje na tako perfidan način, jedina rješenja nude isključivo kroz metode kakvima nikada ne bi trebalo biti mjesta u civilizovanom svijetu.