Iranska strast i suze radosnice
Tog toplog i netipičnog za Dohu subotnjeg ranog popodneva u mjesecu februaru, zaputio sam se na utakmicu četvrtfinala Azijskog kupa između selekcija Irana i Japana. Igrao se na stadionu Education City u Dohi sa početkom od 14.30 sati.
U blizini moje kuće nalazi se metro stanica Legtaifiya, crvena linija. Voz sa jedne strane ide prema glavnoj i najvećoj stanici Msheireb na kojoj se susreću sve tri linije, dakle crvena, žuta i zelena. Voz sa druge strane od stanice Legtaifiya nastavlja prema najstarijem univerzitetskom centru u Kataru, Qatar University, osnovanom 1973. godine. Nakon toga, sljedeća i posljednja stanica je najveći stadion u Kataru, Lusail.
Doha metro
Spustio sam se velikim nizom od pokretnih stepenica do stajališta. Vozovi dolaze veoma brzo, u prosjeku nakon svake dvije minute. Karte u jednom pravcu su i više nego jeftine, cijena je 2 QAR (katarska rijala) što iznosi oko 0,99 BAM. Vozio sam se nekoliko stanica, da bih na kraju izašao na stanicu, Al Bidda. Dobila je naziv po gradu, puno prije Dohe, koji je u dalekoj prošlosti, tačnije u 19. vijeku bio najveći grad u Kataru.
Trebao sam da pređem na drugu stranu kako bih uhvatio zelenu liniju koja ide direktno do stadiona. Nakon nje, sljedeća stanica je Al Riffa, u čijoj blizini je još jedan grandiozni sportski objekat, stadion Al Rayyan. Također, tu je i tržni centar, Mall of Qatar, u koji se direktno ulazi, gotovo sa perona, kao u Dubai Mall u Dubaiju. To je posljednja stanica, čime se ova zelena i naočita linija završava.
Na pokretnim stepenicama sreo sam, pomalo zbunjene i na momenat izgubljene predstavnike fudbalskog kluba Shanghai, kolege iz medija. I oni su krenuli na utakmicu. Nisu znali kuda tačno da idu, pa sam im rekao da mogu sa mnom. Sa velikim ushićenjem su izjavili da su došli da podrže Japan i njihovu reprezentaciju. Nakon vožnje od petnaestak minuta stigli smo do stanice koja je od stadiona Education City udaljena manje od jednog kilometra lagane šetnje. Na ovom zdanju pratio sam brojne utakmice Svjetskog prvenstva, ali i mečeve domaćeg šampionata, Qatar Stars League. Ovaj dio Dohe sa pravom se zove Education City, jer se u njegovom sklopu nalaze neki od najprestižnijih internacionalnih univerziteta kao što su: Georgetown, Weill Cornell Medicine, Virginia Commonwealth, Northwestern, Texas A&M, itd. U blizini je remek djelo savremene arhitekture, Nacionalna biblioteka Katara, koju je projektovao jedan od najvećih živućih dizajnera, Nizozemac Rem Koolhaas.
Gospodin Shūichi Tamura
Odmah sam se zaputio u medija centar čije prostorije se nalaze u samom prizemlju stadiona. Želio sam da pozdravim gospodina Tamuru, pasioniranog ljubitelja fudbala. Aktivno smo se družili tokom Svjetskog prvenstva. U medijima radi još od 1991. godine, a prvi Azijski kup koji je pratio bio je onaj na kojem je Japan kao domaćin osvojio svoju prvu titulu od njih ukupno četiri. Tada su u finalu koje se igralo 8. novembra 1992. godine na stadionu Hiroshima savladali Kraljevinu Saudijsku Arabiju. Jedini gol na meču kojeg je pratilo 60,000 bučnih navijača postigao je Tagaki u 36. minutu. Tako je Kraljevina Saudijska Arabija tron koji je zaposjela četiri godine prije toga u mom Kataru prepustila “plavim samurajima.“ Među onima koji su podigli pehar bio je i današnji selektor Japana, Hajime Moriyasu.
Gospodin Tamura koji između ostalih piše i za čuveni France Football, jedan je od onih rijetkih novinara, zapravo je jedini Japanac, koji imaju pravo da glasaju za prestižno priznanje Ballon d’Or, nagrada koja se dodjeljuje najboljem igraču na svijetu. Trenutno sarađuje sa prestižnim i vodećim japanskim sportskim sedmičnjakom Sports Graphic Number Plus. Izlazi svakog četvrtka, a sjedište im je u glavnom gradu Japana.
Naš legendarni igrač i trener, Ivan „Ivica” Osim koji je sa velikim uspjehom radio u “zemlji izlazećeg Sunca“ krasio je mnogo puta do sada naslovnice ovog uglednog sportskog magazina. Novinar Tamura bio je gotovo uvijek onaj privilegovani koji je imao tu čast, a i sreću, da uradi intervju sa našim Švabom. Pomogao mi je više puta da dobijem fotografije iz dalekog Japana kada sam sastavljao nekoliko članaka o Štrausu sa Grbavice. Ovaj nadasve dizajnirani sedmičnjak sa fantastičnim fotografijama, te sjajnim i čvrstim 150g papirom koji očigledno ne štedi boju i štamparski toner, načinom kako je strukturiran neodoljivo podsjeća na moderne kataloge o dizajnu interijera i o arhitekturi. Povodom Osimove smrti Sports Graphic Number Plus izdao je specijalno i memorijalno izdanje.
U velikoj masi ljubaznih i nasmijanih japanskih novinara i fotoreportera, prepoznao sam gospodina Tamuru. Srdačno smo se pozdravili sa velikim uvažavanjem. Među svojim kolegama odmah je istaknuo kako dolazim iz Bosne i Hercegovine, iz Sarajeva. Bilo im je izuzetno drago, a većina njih je spomenula da su nebrojeno puta do sada boravili u našem glavnom gradu. Kada sam ih pitao šta su tamo radili, dobio sam odgovor da su išli da snimaju gospodina Osima. Na momenat sam se osjetio ponosnim, i shvatio koliko zaista Japanci poštuju i vole jednog od naših najboljih sportskih i ljudskih veličina ikada.
Euforija
Nakon halospjeva o mojoj Bosni i Hercegovini, uputio sam se liftom na tribinu za predstavnike medija. Moje mjesto je bilo na bloku 307, stol 45, stolica C. Oko mene su bili gotovo sve iranski novinari i komentatori. Shvatio sam da će atmosfera na meču biti zaista uzbudljiva i naelektrisana. Iranska zajednica u Dohi je poprilično velika, a moja porodica se pazi i druguje sa porodicom doktora Noorizadeha. Poreklom su iz grada Shiraza, a već dugo godina borave u glavnom gradu Katara. Doktor Noorizadeh, zaposlen u poliklinici Al Shefa, lečio me je jedno vrijeme akupunkturom i mogu slobodno da istaknem da je to bilo izvanredno, plodonosno po moje zdravlje, iskustvo. Hvala mu na tome.
Na stadionu je bilo, kako je naglasio oficijelni spiker utakmice, 35,640 gledatelja, a većina njih došli su da podrže Iran. Sjetio sam se i svog prvog meča na Svjetskom prvenstvu koji se igrao na stadionu Khalifa International. Tada sam pratio susret Engleske i Irana. Bilo je zaista emotivno, pogotovo tokom intoniranja himne. Zbog ubistva Mahse Amini došlo je do velikih protesta i političkih nemira u zemlji već 16. septembra, a igrači i stručni štab su odlučili da ne pjevaju stihove svoje zemlje. Nekako, sve je slutilo da će biti plača i suza koje bi razmrljale gustu šminku ponosnih i hrabrih iranskih navijačica.
Japan je bio bolji u prvom poluvremenu i sa pravom je vodio minimalnim rezultatom. Tu odmah ispod mene, za svojim stolom sjedio je iskusni novinar, gospodin Tamura. U pauzi meča sam mu prišao, ali mi nije izgledao zadovoljno. Dobacio sam mu da treba da bude sretan i zahvalan, njegov tim igra gotovo perfektno. Moglo je biti još golova u mreži iranskog golmana Beiranvanda. Slegnuo je ramenima i odgovorio da su mnogo jaki, biće teško do kraja.
Njegove prognoze su se obistinile u drugom poluvremenu. Iran je krenuo sa silovitim napadima da bi već u 55. minuti Mohebi poravnao. Među iranskim novinarima je došlo do ogromne erupcije oduševljenja. Na trenutak sam pomislio da se nalazim u Latinskoj Americi na nekom od njihovih strastvenih mečeva. Nikako nisu mogli da sjede u svojim stolicama, morao sam stalno da ih opominjem, kao malu djecu. U 96. minutu sviran je očigledan prekršaj u šesnaestercu Japana. Ponovo ludnica na cijelom stadionu, a pogotovo na tribini za medije. Kada je napadač nizozemskog Feyenoorda Alireza Jahanbakhsh postigao zgoditak, krenulo je sveopšte ludilo. Iako sam potajno navijao za Japan, tim Irana je očigledno više želio pobjedu. Na kraju su i zasluženo slavili.
Iranske suze radosnice
Kako to obično biva, nakon velike radosti, ushićenja i euforije dođu i suze, radosnice. Plakali su svi oko mene, a meni je bilo zanimljivo da to sve pomno pratim, bez treptaja. Kada su se strasti smirile, spustio sam se polupraznim liftom do izlaza, gdje se slivala rijeka ljudi.
Naišao sam na japanske navijače i navijačice koji su bili izuzetno tužni. Pokušao sam da ih uslikam, ali mi nisu dozvolili. Nije mi bilo nimalo pravo, ali ne kaže se kod nas bez razloga da onaj koji gubi ima pravo da se ljuti. Na samo deset metara od njih, iranski ljubitelji i ljubiteljice njihovog nacionalnog tima razdragano su pjevali i plesali.
Polako sam se zaputio prema metro stanici. Žurio sam se kući, jer me je moja kćerka Una, koja je rođena u Kataru, bezbroj puta do tada zvala. Volio bih da je malo veća, pa da možemo ići skupa na utakmice. Isto kao što smo moj tata i ja svake subote posjećivali stadion JNA. Neki običaji i poštivanje porodične tradicije ne mogu se naprasno prekinuti.
Ušao sam u voz, a tamo se orilo sa svih strana: „Iran, Iran, Iran!“
