Eden Hazard i problem modernog fudbala

Belgijski krilni napadač i po mnogima najbolji igrač kojeg je ova zemlja dala Eden Hazard u oktobru prošle godine zvanično je završio karijeru sa nepune 33 godine. Belgijanac je tokom 16 godina odigrao 748 utakmica u kojima je postigao 200 golova i zabilježio 193 asistencije, a u klupskom fudbalu je praktično osvojio sve što se može osvojiti.

Bon vivant

Sa Lilleom je postao prvak i osvajač Kupa Francuske 2011. godine, sa Chelseajem je dva puta bio prvak Engleske i dodao je tome FA kup i Liga kup te dvije Evropske lige, a sa Real Madridom je dva puta bio prvak Španije, osvojio jedan Kup kralja, te najvažnije, postao prvak Evrope. Blistavu karijeru je imao i u dresu reprezentacije Belgije, u kojoj je četvrti po broju nastupa u historiji, te drugi najbolji strijelac svih vremena, a bio je predvodnik zlatne generacije belgijskog fudbala, koja je na Svjetskom prvenstvu u Rusiji osvojila historijsko treće mjesto.

U oktobru 2023. godine, dok se još špekulisalo o tome da će Eden kao i mnogi prije njega potrčati za novcem u Saudijsku Arabiju ili će to pak samo upakovati drugačije pa otići za nekim "projektom" u američku MLS ligu, Belgijanac je saopštio da mu odmor nakon raskida ugovora sa Real Madridom itekako godi i da mu je pomogao da ponovo posloži prioritete i poveže pokidane veze sa porodicom i prijateljima, te da nema namjeru nastaviti igrati.

Fudbalskom svijetu je zahvalio na svemu što mu je dao i u relativno mladoj dobi je okačio kopačke o klin. Njegova odluka priskrbila je veliki interes svjetske javnosti, te Hazard već mjesecima u različitim intervjuima objašnjava zašto mu nastavak karijere nije bio prioritetan.

U posljednjih deceniju ili cijele dvije na elitnom nivou nije bilo driblera koji je stvari radio bolje i konzistentnije od Hazarda, ne računamo li, naravno, Lionela Messija. Još otkad je stupio na veliku scenu u Lilleu, tačno sezonu nakon što je Pjanić zablistao u Metzu, Hazard je obećavao da će dostići neslućene visine, ali niko sa sigurnošću nije mogao reći koji je to nivo. Naime, kod Hazarda je postojao jedan problem, bio je generalno taktički neuklopiv, previše dobar da ne bi igrao, a previše slobodan da bi ga se gušilo rigidnim taktičkim zahtjevima.

Hazard je igrao fudbal u kojem je publika uživala, ali više od publike uživao je sam on. Zbog svog stila igre i načina života od ranih dana se susretao sa kritikama da nije profesionalac do kraja, te da bi, da je stvarno istinski posvećen fudbalu, mogao da se smjesti u rečenicu sa Messijem i Ronaldom. Šta je o svemu tome mislio Hazard, najbolje pokazuje činjenica da je počeo igrati na seniorskom nivou u momentu kad su Messi i Ronaldo bili svjetske zvijezde, a da se penzionisao mnogo prije njih.

"Danas imate igrače koji praktično stoje na pet metara od gola, tri puta postave nogu i daju golove, i svi kažemo wow. Neću ih imenovati, poštujem ih, ali to nije fudbal kakav sam ja zamišljao i igrao", kazao je u jednom od svojih intervjua Hazard. Njega se kroz karijeru upravo kritikovalo da daje premalo golova, jer je na papiru imao sve predispozicije da pogađa i po 50 puta po sezoni, a to nije radio.

Nije to radio jer je, kako sam priznaje, bio posvećen drugim stvarima i razmišljao je potpuno izvan šablona.

"Svakog ljeta sam se opuštao, jer je to moj život. Ja sam bon vivant, volim dobar, opušten život, volim jesti i piti ono što želim u dobrom društvu. U Chelseaju sedam godina nisam imao Božić, imao sam samo ljetne odmore. Nakon jedne od najboljih sezona u karijeri i prelaska u Real Madrid, opustio sam se. Pomislio sam, ovo je možda i posljednji ovakav odmor koji ću imati. Nisam gledao koliko ću čega pojesti, jer takvo ograničavanje za mene nije život", poručio je, sada se već može reći, legendarni Belgijanac.

Inače, prve velike kritike Hazard je doživio još kao 20-godišnjak, kada je, nakon što je zamijenjen u toku utakmice između Belgije i Turske, napustio stadion i otišao pojesti hamburger. Tada je bio i suspendovan iz reprezentacije i često kritikovan od selektora Georgesa Leekensa, koji ga je nerijetko ostavljao izvan sastava i nije mu davao minutažu, jer je tvrdio da ne radi dovoljno. Kada je Leekens smijenjen, a Hazard postao neupitni nosilac igre Belgije, došli su i veliki rezultati ove reprezentacije.

"Real Madrid sam gledao još kao dijete zbog Zinedinea Zidanea, to je bilo nešto posebno. U klub sam došao da bih ispunio sebi tu nostalgičnu želju. No, ja nisam čovjek za Real Madrid. Taj klub je veći od svega i to je klub glamura i pokazivanja. Ja jednostavno nisam taj tip i to je bila greška, a sigurno mi nisu pomogle ni teške povrede", istakao je Hazard.

Inače, Hazard nije bitan samo kao Hazard, razlog zašto se o njemu uopšte piše jeste činjenica da je on zaštitno lice svih likova koji su u modernom fudbalu iskakali iz sistema i koje ste teško mogli uklopiti u nekakav kalup, bilo da se radi o njihovim igračkim kvalitetima ili karakteristikama ličnosti.

Suočenog sa velikim kritikama belgijske javnosti, svojevremeno ga je branio direktor Lilleove akademije u kojoj je i ponikao Jean-Michelle Vandamme.

"Hazard je jako inteligentan i posjeduje nevjerovatno intelektualno poštenje, ono je potpuno neočekivano za današnjeg fudbalera. On ima pravi, iskreni takmičarski duh, nije prevarant i ne vidite ga da glumi i žali se kad ga neko udari. Svjestan je onoga što je fudbal ustvari", kazao je Vandamme.

Ova Vandammeova izjava zapravo najviše govori o tome u šta se fudbal pretvorio. Neupitno je danas teži i kvalitetniji, ali traži drugačije tipove igrača od onih koji obično od malih nogu zaokupe maštu djece. Uz dužno poštovanje legendarnih stopera i defanzivaca, destruktivaca i drugih, uslovno rečeno, vodonoša, rijetka su djeca u zanosu zbog postignutog gola na igralištu uzvikivala njihova imena. Jer oni su samo dio spektakla, a nisu spektakl sami po sebi.

Hazard jeste jako inteligentan i jednako kako je nosio etiketu neprofesionalca kroz cijelu karijeru, nosio je i etiketiku racionalnog tipa. Inteligentni ljudi sposobni su iznalaziti rješenja za nove i nepoznate izazove. Fudbalu je svjetsku popularnost dala nepredvidivost usko vezana sa uzbuđenjem koje izaziva. Popularnost je, međutim, dovela do procesa ekstremne komercijalizacije i pretvaranja u biznis, a biznis i rizik uglavnom ne vole ići ruku pod ruku. Zato su fudbalske strukture odlučile da se bore protiv nepredvidivosti, kako bi prihodi bili uglavnom zagarantovani, a taj proces je dvojak, jer se nepredvidivost nastoji iskorijeniti i u strukturiranju fudbalskih takmičenja, ali i u strukturi same igre. Zbog toga tipovi poput Hazarda, ma kolika da su smetnja protivničkim ekipama i trenerima, još više smetaju vlastitim, jer su neuklopivi u strukture zbog svoje nepredvidivosti.

Tako su, uostalom, umrle desetke, od tipova sposobnih da jednim potezom protivnika "unište" ne samo igrački nego i psihološki, pretvorili su se u tipove koji negdje iz pozadine diktiraju tempo, drže kontrolu terena i generalno su pasivni, pitomi, uskraćeni za ulogu centralnih figura koje izazivaju oduševljenje.

Robotizacija

Današnji fudbal, brži, bolji i bliži perfekciji nego ikad ranije, izaziva, barem kod nas koji ga pratimo preko 20 godina, manje oduševljenje nego ikad ranije. I to samo po sebi pokazuje da oduševljenje fudbalom nije isključivo povezano sa kvalitetom izvedbe. Jer ako bismo stvorili robote sa nadljudskim sposobnostima i vještinama za fudbal (a čovječanstvo će prije ili kasnije postati sposobno za to), hoćemo li uživati i u njihovom spektaklu, lišenom emocija i karaktera?

Fudbal je danas svakako ekstremno robotizovan i u bjesomučnom makijavelističkom lovu na rezultate sve više gubi suštinu dobre zabave. No, ako jednog dana izgubi ulogu najvažnije zabave na svijetu, brzo će izgubiti i sve ostalo što je imao. To bi, doduše, moglo značiti i novi početak.