BiH na Euru: Realnost ili bruka?
Analiza nastupa rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine može biti vrlo kratka i može stati u jednu rečenicu, koja bi otprilike zvučala ovako: Igramo loše, sporo, imamo loš napad, nemamo šut izvana, odbrana nam nije pokretna, zaostajemo za ostatkom Evrope. Ali, nažalost, pozicija bosanskohercegovačkog rukometa je takva da se analiza ne može svesti na ovaj Euro, koji se i dalje igra u Njemačkoj. Problemi naše reprezentacije ne leže u nastupu na ovom Euru, ne leže ni u nastupu na Yellow Cupu prije Eura, nego idu mnogo dublje i vraćaju nas godinama unazad. Pričati o ozbiljnom rukometu ili bolje rečeno o ozbiljnom sportu u našoj zemlji je ravno priči o slijetanju bh. satelita na Mjesec.
U moru komentara i tzv. analiza nastupa bh. reprezentacije na Euru vidio sam da je neko, a stvarno sad ne znam ko, upitao da li su ljudi iz reprezentacije ili iz Saveza razgovarali s nekim iz Nizozemske o tome kako oni rade. Za to kako Nizozemci rade, nije potrebno pričati s njima. Njihov sistem rada je dostupan, a oni su do evropskog vrha stigli tako što su prvobitno napravili akademiju za najbolje mlade rukometaše u zemlji, njih 50-ak, koji žive i školuju se zajedno, a onda idu na rukometno usavršavanje u Njemačku ili Francusku. Nizozemcima nije ispod ponosa igrati za klub u 2. Bundesligi, koja je jača od mnogih prvih liga u svijetu. Naravno, većinu tog koledž-sistema pravljenja reprezentacija finansira država. A finansiranje sporta u BiH od države se ne dešava. Tek poneki incidenti finansiranja iz budžeta kantona ili sa nivoa Federacije BiH nisu dugoročno rješenje, niti su pravi oslonac. Osnovni problem bh. reprezentacije je taj što se u ovoj državi ne stvaraju igrači. Ono malo što se stvara, na žalost po nas, sreću traži u dresovima drugih reprezentacija, onih iz okruženja ili onih koje plaćaju kao da igrate za klub. Da, mislim na Hrvatsku, Srbiju i Katar.
Ne smatram, tačnije siguran sam da stručni štab nije imao lošu namjeru kada je odlučio u velikoj mjeri da se osloni na igrače iz domaće lige, uz nešto malo internacionalaca. Najvažnije je da smo sad vidjeli da igrači iz naše lige nisu taj kalibar da mogu igrati ozbiljnu ulogu u reprezentaciji, čast pojedincima.
Iako je ova sezona Premijer lige BiH jedna od najinteresantnijih u posljednjih 10-ak godina, to ne znači da je kvalitetnija, nego znači da je kvalitet, koji ovdje imamo, ujednačen. Taj kvalitet nije dovoljan da bi se reprezentacija oslanjala na domaću ligu. Rumunska liga je primjera radi drastično jača i kvalitetnija od naše, Rumuni se oslanjaju na igrače iz svoje lige, a na Euru su izgubili sva tri meča. Dakle, ni jaka liga nije garant jake reprezentacije.
Nebriga i zanemarivanje omladinskih selekcija, tačnije nepojavljivanje na sceni sa ostalim selekcijama ostavilo je veliku prazninu u A reprezentaciji. Ono što pojedini, ali pojedini klubovi rade potpuno je nedovoljno da reprezentacija u domaćoj ligi ima oslonac. Malo prije nastupa A reprezentacije na Euru U18 selekcija BiH je igrala kvalifikacije za Evropsko prvenstvo. Turnir u Poljskoj je bio prvo pojavljivanje naše U18 selekcije u kvalifikacijama još od 2016. Dakle, punih osam godina nismo imali mušku selekciju u ovom uzrastu na evropskoj sceni. Imali smo učešće U19 selekcije na Evropskom prvenstvu B divizije 2021, kada su izabranici tadašnjeg selektora Tonija Čoline igrali finale protiv Švicarske.
Iako neki samoprozvani eksperti i zaštitnici interesa državne reprezentacije žele predstaviti da je sve loše krenulo u posljednje tri-četiri godine, to na žalost po njih i njihovo mišljenje, koje mogu prosipati onima koji ne prate rukomet, nije tačno. Generalno izbjegavam pričati o ozbiljnom rukometu sa ljudima koji moraju guglati ko je Glenn Solberg ili Nikolaj Jacobsen, ili onima koji ne znaju ko je aktuelni klupski prvak Evrope i ko je trener tog prvaka Evrope, ili sa onima koji ne znaju sastav Metaloplastike iz zlatnih godina ovog kluba. Kriterij su mi i stvari poput onih ko je najtrofejnija selekcija na evropskim i svjetskim prvenstvima, te naravno domaći kriteriji ko su osvajači Premijer lige BiH ili Kupa BiH. Ne pričam o ozbiljnom rukometu ni s onima koji ne znaju ko je Jasna Merdan i koju je poziciju igrala u rukometu i tako dalje. Postavljam mnogo kriterija, jer ove stvari koje sam prethodno nabrojao znam u svako doba dana i noći i jer volim ovaj sport. I znam isto tako da zvuči prepotentno, ali tako je.
Rukomet je specifičan sport i da biste ga razumjeli, morate ga voljeti. To je početak i kraj. Za rukomet se vežete jednom i nema odvezivanja, u tome želite da uživate. I kada je teško i loše, tražite način da uživate. A sada je možda i najteže za ljubitelje rukometa u BiH. Problem rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine nije nastup na posljednjem Euru. Problem su zaostavštine iz prethodnih godina, kada se nije radilo sa mladima, kada klubovi nisu pravili igrače, jer samo u BiH je talenat neko sa 23 ili 24 godine, neki čak i sa 26. Dok je još u toku Evropsko prvenstvo, pod pojmom talenat pogledati braću Costa iz Portugala, koji imaju 18 (Francisco) i 21 (Martim) godinu i igraju nevjerovatan rukomet u seniorima. Dotad, dok ne napravimo nove igrače, za što je potreban proces, moramo naturalizovati igrače i neke vratiti u reprezentaciju. Sve ono najbolje što možemo imati, trebamo imati u nacionalnom timu. Austrija u timu godinama ima desnog beka Janka Božovića, koji trenutno igra u Kuvajtu i ima 38 godina, ali je jako bitan dio ekipe. Tako se i mi trebamo ponašati, svakog igrača zamoliti, privoljeti i dovesti u dres reprezentacije. Kako one koji su se rano oprostili, tako i one koji imaju pravo nastupa za BiH, da li po mjestu rođenja ili po porijeklu. Jednostavno, drugačije ne može. S ekipom sa kojom smo nastupili na Euru, teško da možemo napraviti novi korak naprijed, uz dužno poštovanje prema svima.