Adios, Rafa
Ili kada ih nešto izazove.
Mnoga definišemo po njihovoj magnitudi, intenzitetu izazvanih emocija, jer ono što najjače doživimo, dobro ili loše, obično samo po sebi ostane zapamćeno, ugravirano, neizbrisivo, toliko da nam čak nije potrebno ni vrijeme da bi bili uvjereni u njihovu otpornost istom.
No, postoje i druga koja se, iz nama nepoznatog razloga, sakriju u fragmentima moždanih sinapsi, iako ih u momentima kada su se formirali nismo niti emocionalno osjećali niti racionalno smatrali bitnim. Ali se kroz vrijeme ipak pokažu neprocjenjivim. Opet, kad treba.
Ili kada ih nešto izazove.
Dječak koji u šestom razredu osnovne škole novac za užinu i vrijeme na velikom odmoru troši igrajući kladionicu, sasvim sigurno ne obiluje kvalitetnom sposobnošću rasuđivanja da u datom trenutku procijeni šta je važno, šta nije, a još manje šta će biti. Ipak, kako je racio samo jedan od segmenata koji nas čini kompleksnim bićima kakva jesmo, tako nas često iracionalni potezi mogu odvesti do pravih rješenja ili makar najboljih pouka.
Slično se može reći i za fleksibilnost tumačenja i praktikovanja zakona u Bosni i Hercegovini koji, začuđujuće, može rezultirati nečim pozitivnim. Samo zahvaljujući njemu je taj isti dječak, iako daleko ispod starosne granice na koju je veliki natpis "Zabranjeno mlađim od 18 godina" upozoravao u svakoj poslovnici, mogao nesmetano ući u istu, uzeti ponudu i provesti dovoljno vremena da je skenira, začudi se, odigra tiket ubijeđen u njegov prolaz i vrati uobičajenim aktivnostima.
Razlog čuđenja direktno je vezan za glavnu temu ovog teksta, Rafaela Nadala, a još više za odluku 'bookmarkera' da u meču sa Rogerom Federerom kvota na pobjedu Švicarca bude nesrazmjerno, "nelogično" veća. To je Federer, a Federer je nepobjediv. Kako onda kvota na njega može biti veća? Nema logike. Kec, Federer.
Bio je to kratki proces razmišljanja pred finale Roland Garrosa 2006. godine u kojem je Nadal tražio svoju drugu Grand Slam titulu, dok je Federer jurio ka osmoj, ali u svom prvom finalu na ovom turniru gdje bi pobjedom ujedno kompletirao 'Karijerni Grand Slam', odnosno osvajanje sva četiri najveća turnira.
Činjenice koje dječak nije znao bile su one koje je u periodu bez interneta bilo teško dobiti; da je Nadal te sezone već tri puta pobijedio Federera i da je u nizu od 53 uzastopne pobjede na šljaci. Za neke druge činjenice ni internet ne bi bio dovoljan, jer je samo vrijeme bilo neophodno za njihovo spoznavanje; da su se teniski Bogovi i naučnici udružili da naprave savršenijeg igrača za šljaku, ne bi uspjeli; da će, kako bi rekao vrsni mislilac, filozof i psiholog Nicolas Almagro "osvojiti 40 je*enih titula na Roland Garrosu"; i, ono glavno, da je*eni bookmarkeri znaju šta rade.
No, sudar činjenica i iluzija čak i kod starijih osoba rijetko rezultira pobjedom realnosti koju činjenice nesumnjivo predstavljaju, pa bi vjerovatno mit o Federerovoj nepobjedivosti zasnovan na aktuelnim novinskim člancima, redovnom praćenju ATP rang liste na Teletextu, gledanju mečeva koji bi se ukazali na TV-u, kao i neminovnim medijskim prilozima koje bi Kemal Ahmetović, Velid Spaho, Igor Kristić ili Medina Šehić pripremili u sklopu FTV/BHT sporta, natjerao dječaka da svejedno zategne keca.
A onda, nedugo potom, dok na jednom od TV priloga ljutito gleda Rafine tricepce i kimono majicu uprljane šljakom i trijumfalno slavlje osvojene titule, doživi jasnu spoznaju:
"Možeš ignorisati realnost, ali ne i njene posljedice".
Objektivni brojevi, subjektivna sjećanja i Rafina univerzalnost
O povlačenju Rafaela Nadala pričalo se dugo i spekulisalo mnogo, ali iluzije o tome da je moguće pripremiti se za kraj još jednom su doživjele fijasko, jer 'sudden impact' koji izazove momentalno shvatanje da prestaješ biti dio nekog ili da taj neko prestaje biti dio tebe, nije ono što smo programirani da kontrolišemo u mikromomentu kada se desi. Baš kao ni mnoga akumulirana sjećanja koja tada u valovima naviru, niti iskre koje odjednom, kao dio slagalice koja je nedostajala, počinju davati smisao događajima i anegdotama koje su do tada činile besmislenim. Pa tako i onu dječakovu o kladionici, kecu na Federera i spoznaji čuda zvanog Rafa Nadal.
Generacije koje dolaze, a koje neće nikada dobiti priliku da kroz realni objektiv svog života dožive i otkriju tu spoznaju, uvijek će moći to uraditi putem statistike, koja, iako nerijetko suhoparna, uz pravilan kontekst govori objektivnu istinu. I tek nekoliko riječi i brojeva biće dovoljni da sumiraju istu. 92 titule, 22 Grand Slama, 36 Mastersa, 209 sedmica na broju 1 i 23 godine veličanstvene profesionalne karijere. No, koliko god monumentalni bili ovi brojevi, utisak je da ne postoji adekvatan matematički prikaz koji može secirati ono što je Rafa zaista bio.
Davno prije nego su rezultati postali takvi da statističkim prikazom mogu numerisati kvalitet jednog igrača i njegove karijere u mjeri da ih čitaš, sabiraš i ne vjeruješ, obične teniske i sportske fanove fascinirali su elementi za koje matematika nema jurisdikciju da ih objasni niti pokuša objasniti. To je moguće samo slovima u mjeri u kojoj slova mogu prenijeti doživljaj. A doživljaj svakog ko se upusti u tu avanturu ima svoj jedinstveni DNK koji ga čini posebnim.
Ono što u kontekstu Rafe Nadala daje posebnu težinu jeste njegova univerzalnost u koju se, suprotno logici, jedinstvenost naših doživljaja savršeno uklapa. Univerzalna je njegova simbolika, univerzalno je ono što je utjelovljavao na terenu, univerzalno je ono što je utjelovljavao van terena, univerzalan je osjećaj koji je pojavom i pristupom usađivao protivnicima, gledaocima, navijačima i hejterima. Univerzalan je dojam da je mogao pretvoriti nemoguće u moguće, da ne postoji cilj koji ne može ostvariti niti prepreka koju ne može savladati, a kada je jedan čovjek u stanju milionima ljudi izazvati dojam da je više od čovjeka, onda je to vrsta jedinstvene magije, aure i 'X' faktora koji nadilazi brojeve, racio i sva logička poimanja svega oko nas.
Nadal je nešto matematički i statistički neopipljivo i nemjerljivo uspio utjeloviti kao univerzalnu istinu ili barem dojam o istoj, zbog čega će ono što je bio i ono što jeste uvijek biti veće od brojeva koji to pokazuju neovisno na kojoj cifri se zaustavili.
Životne lekcije kroz lik i djelo jednog tenisera
Refleksija života savršeno je oslikana kroz Nadalov tenis sa jedne i njegov pristup tenisu sa druge strane, a u konačnici i njegovu karijeru. Kako postati avangarda, kako opstati, kako evoluirati, kako izdržati, shvatiti nova ograničenja, upoznati novu realnost, unaprijediti sebe, izdići iz teških situacija. Kada bi svaka njegova povreda i poraz simbolizovali teške trenutke koji neminovno čine dio života svakog od nas, način na koji se izdizao iz tih situacija bili bi najbolji putokaz kako da se nosimo sa ličnim izazovima i prevaziđemo ih.
A to su lekcije koje se u životu teško shvataju i još teže uče.
Rafino povlačenje je ujedno i njegova posljednja teniska lekcija nama koji smo imali priliku pratiti njegove časove, a u boli, tuzi i praznini koju će izazvati upravo se i krije čitava njena poenta. Odnosno, više njih. Život i vrijeme imaju posljednju riječ kojoj se i najveći fajteri, prije ili kasnije, moraju povinovati, no ono što uradimo prije posljednje tačke, upravo je ono što će nas najviše definisati jednom kada bude i konačno stavljena.
Onako kako danas definiše Nadala i kako je definisalo živote svih nas koji smo živjeli tenis sa Nadalom.
Na nama je da sada damo nove definicije našim životima.
Tenis nakon Nadala i 'neki novi klinci'
U situacijama kada se nostalgija i osjećaj praznine za onim što je prošlo sudara sa realnošću onoga što trenutno jeste, emotivna neusklađenost rezultira temeljno pogrešnim logikama, a pogrešne logike potpuno promašenim zaključcima.
U moru takvih definitivno će se naći oni zasnovani na neutemeljenim opservacijama da veličinu jednog igrača čini manjak kvaliteta i atraktivnosti sporta koji nastaju njegovim povlačenjem, iako je istina potpuno drugačija.
Rafael Nadal jedan je od onih tenisera koji su napravili svojevrsnu revoluciju i dali poseban doprinos razvoju teniske igre do nivoa na kojem je sada, a koji uprkos povlačenju Rogera Federera 2022. godine, kao i činjenici da je i sam Nadal u posljednje dvije godine jako rijetko igrao, bilježi sve veću popularnost, obara rekorde gledanosti i obiluje fantastičnom konkurencijom na čelu sa dvojicom spektakularnih mladih tenisera u vidu Jannika Sinnera i Carlosa Alcaraza.
Upravo Sinner i Alcaraz spadaju među najbolje mlade igrače koje smo ikada imali priliku vidjeti, a velike zasluge za to idu upravo Nadalu koji je, zajedno sa Novakom Đokovićem i Rogerom Federerom, unaprijedio tenis do nivoa da ovakva dva igrača postanu nova realnost i u godinama koje slijede omoguće 'nekim novim klincima' ono što je Velika trojka godinama unazad omogućivala nama.
A kada jedan igrač ostavi sport u daleko boljem stanju nego što ga je zatekao pri svom pojavljivanju, postoji li zaista veća potvrda njegove veličine?
Dječak koji je postajao mladić, mladić koji je postajao muškarac, kroz metamorfozu i evoluciju svog 'postajanja' bio je je dio jedne od najljepše ispisanih sportskih priča, ali dio njegove budućnosti više neće biti čovjek koji ju je ispisao.
No tačka koja označava kraj jedne priče, u isto vrijeme omogućava i početak drugih, pa će tako neki novi dječaci i djevojčice uz neke nove zvijezde graditi neka nova sjećanja i postajati ono što trebaju postati.
Ali ni oni dovoljno iskusni da na osnovu onoga što je bilo prepoznaju ono što je sada, neće propustiti priliku da svoja bogata iskustva učine još bogatijim.
Jer vrijednovanje prošlosti se upravo pokazuje načinom na koji se vrijednuje sadašnjost, pa tako i ono što je Rafa bio načinom na koji vrijednujemo ono što je ostavio iza sebe.
A ostavio je.
Mnogo.
Adiós Rafa y gracias por todo.