Paris, najveća košarkaška senzacija Evrope
Paris Basketball
Ajfelov toranj. Katedrala Notre Dame. Stadion Park prinčeva. Trijumfalna kapija. Muzej Louvre. Kada dođete u Grad ljubavi, vjerovatno će vam sve navedeno prije naumpasti prije nego odlazak na košarkašku utakmicu. Ta, niste u Beogradu, Kaunasu, Atini, Madridu...
Košarka, ustvari, i nije baš mainstream sport u Francuskoj. Svakako, bilo bi glupo tvrditi kako zemlja koja je osvajala medalje na Olimpijskim igrama, Svjetskim i Evropskim prvenstvima nema košarkašku tradiciju. Naprotiv, prva košarkaška utakmica u Evropi odigrana je baš u Francuskoj 1893. godine. Prvi francuski igrač je u NBA draftovan još 1997. (Tariq Abdul-Wahad), a prvi Francuz koji je draftovan u NBA direktno iz francuskog prvenstva bio je legendarni Tony Parker, koji je sjajnim igrama natjerao američke skaute da ozbiljno prate ono što se dešava na parketima ove zapadnoevropske zemlje. Pa ipak, iako francuska reprezentacija u svojim redovima ima zvijezde poput Victora Wembanyame, Nicolasa Batuma, Rudyja Goberta i drugih, košarka nije nešto za čime Francuzi lude. Neke liste popularnosti francuskih sportova magičnu igru pod obručima smještaju na četvrto mjesto, neke na šesto, a neke čak i na devetu poziciju. Fudbal, tenis, rukomet, a možda i neki drugi... svi su oni prosječnom Francuzu bitniji od košarke.
Ipak, košarkaški zov u Parizu bi, kako stvari stoje, u vremenu pred nama mogao biti sve privlačniji. "Košarka kod nas nikada nije bila popularnija", navodi Lindsay Sarah Krasnoff, autorica knjige Basketball Empire: "Na svim košarkaškim terenima pored kojih sada prolazim, uvijek neko igra. Vidjeti tinejdžere po Parizu kako nose NBA dresove i košarkašku loptu ispod ruke sada je uobičajen prizor".
"Le basket-ball", kako ovaj sport vole zvati u Francuskoj, tamo je sve popularniji, a veliku ulogu u tom rastu bi mogao odigrati Paris Basketball. Ljubitelji evropske košarke su njihov tim već odlično upoznali; prvoplasirana su ekipa Eurolige i jedini tim sa 11 pobjeda nakon 14 kola. Računajući sva takmičenja, Paris je uvezao čak 14 trijumfa!
Pa ko je i otkud taj Paris, što je najbolje evropske klubove ostavio ispod sebe?
Priča, možda, i nije toliko romantična koliko bi se nadali zaljubljenici u milozvučne sportske pripovijesti. Ne, ne radi se o nekom lokalnom klubu čije su tavorenje navijači decenijama gledali, beskompromisno ga podržavali i sada konačno dočekali da uživaju u tome kako njihova ekipa mrsi račune zlim i bogatim klubovima. Moderni svijet i sport baš i ne trpe takve scenarije.
Paris Basketball je osnovan 2018, prije svega šest godina. Tri pariška tima su tada spojena u jedan, sve je podržalo gradsko vijeće, dok su vlasnici postali Amerikanci, Eric Schwartz i David Khan. Schwartz je većinski vlasnik kluba, ranije je bio manjinski dioničar u Atlanta Hawksima, a iskustvo rada u NBA ima i Khan. Od nekog postepenog uspona nije bilo ništa; Schwartz i Khan su kupili licencu od tadašnjeg člana drugog ranga HTV Basketa, pa je Paris svoje takmičenje krenuo od druge lige.
Ubrzo je stigao plasman u najjači rang, a onda i prilika za nastup u drugom najjačem evropskom takmičenju. Euroligi je veoma važno širenje na potencijalno ogromna tržišta, što Pariz sa svojih 12 miliona stanovnika definitivno jeste, pa je poziv za nastup u Eurocupu stigao u glavni grad Francuske. Paris je u prvoj sezoni Eurocupa dobacio do četvrtine finala. Bila je to sezona 2022/23, kada je priliku da bude dio Parižana imao i jedan Bosanac i Hercegovac. Amar Gegić, reprezentativac BiH, u Eurocupu je za Paris prosječno ubacivao 11.7 poena, 3.8 skokova i 2.5 asistencija, dok je u domaćem prvenstvu bilježio 6.1 poen po utakmici, 2.1 skok te 1.9 asistenciju. Naredna sezona Eurocupa je bila mnogo uspješnija; regularni dio takmičenja Paris je završio sa sjajnim omjerom od 17-1, a play-offu su redom padali Joventut, London Lions i Bourg.
Naredna stepenica bila je jasna; Paris je kao osvajač Eurocupa stekao pravo nastupa u Euroligi. "Club de la capitale" nije mnogo mijenjao roster. Većina udarnih igala, poput TJ Shortsa, Nadira Hifija, Collina Malcolma i Tysona Warda, ostala je na okupu. To je značilo da su mnogi sumnjali da li je Paris uopšte tim za Euroligu. Posebno ih niko nije vidio ovdje gdje su danas - na vrhu tabele! Početak im nije mnogo obećavao. Debitovali su domaćim porazom od Crvene zvezde, izgubili i u narednom kolu od Armanija. Paris je zatim srušio aktuelnog evropskog prvaka Panathinaikos, te doživio poraz od Bayerna. A onda je krenula sjajna serija: redom su padali Monaco, Alba, Baskonia, Partizan, Žalgiris, Barcelona, Efes, Virtus, Maccabi i Olympiacos. Sve one koji su im prognozirali začelje tabele, zatekao je šamar realnosti u kojoj rijetko ko biva iznenađen kada Parižani odu u Pirej, odigraju fenomenalno i sruše crveno-bijele! Ekipa sve vrijeme doslovno grize, igra brzu košarku, a ne fali ni defanzivne odgovornosti. Sa klupe ih predvodi Brazilac Tiago Splitter, koji je trenersko iskustvo sakupljao kao jedan od trenera u Brooklyn Netsima i Houston Rocketsima. Zanimljivo, među njegovim pomoćnicima svoje mjesto ima i Stefan Ivanović, sin Duška, nekadašnjeg selektora BiH.
"Neka djeca koja su možda odrasla razmišljajući o igranju fudbala, sada počinju misliti o košarci", ističe Khan, jedan od klupskih vlasnika. Ustvari, cilj kluba je postati drugi sportski brend u Parizu. Svjesni su u ovom mladom klubu da je mjesto Paris Saint Germaina i njihove fudbalske sekcije nedostižno - dovoljno je reći da na Park prinčeva stane skoro 50.000 ljudi, a čelnici PSG-a opet žele veći stadion. Uprkos tome, šestogodišnjak iz Pariza itekako može biti zadovoljan posjetom u svojoj novoj i modernoj Adidas Areni. Na pet domaćih euroligaških utakmica, prosječno je prisustvovalo 8407 navijača. Najveći broj gledalaca zabilježen je protiv Panathinaikosa, kada je više od 10.000 ljudi uživo gledalo susret sa Zelenim.
Budućnost im je teško predvidjeti, ali su sadašnjost i potencijal zaista dobri. Gotovo tek izrađena arena, vrhunski rezultati, budžet od 19 miliona eura za prvu euroligašku sezonu i ozbiljan interes Eurolige da postane brend u Gradu svjetlosti. A šta im više treba? Bez historije i tradicije očigledno mogu. I moraju.
