Nermin Puškar: Kažu Slovenci hladni, a ja sam od njih dobio neizmjerno mnogo ljubavi - Opet Laka

Postoji muzika koja nas vrati u neko vrijeme i postoje glasovi koji to vrijeme ožive čim ih čujemo. Takav je glas Nermina Puškara - onaj koji prizove sve one godine kada smo se učili hrabrosti, kada smo ludo voljeli i odrastali, brže nego što smo to željeli.

“Dani prolaze” i “Jednom kad sve ovo…” zato nikada nisu bile samo pjesme, one su postale naš mali zajednički dnevnik, a kroz susret dva stara prijatelja nakon 25 godina, u podcastu Opet Laka zajedno otvaramo te dragocjene stranice sjećanja. 

Rođen u Bihaću, odrastao u Cazinu, Nermin Puškar je prve ozbiljnije korake napravio u grupi Krug, a onda je uslijedilo poglavlje koje ga je trajno upisalo u pop-rock mapu regiona - godine sa sarajevskim bendom Knock out i album “Jednom kad sve ovo…” iz 2001. koji se danas smatra jednim od najvažnijih poslijeratnih pop-rock izdanja.

No, Knock Out za Pušku nije bio samo bend koji će obilježiti publiku. Bio je to početak pripadanja i prvi pravi osjećaj da se nešto veliko dešava baš tu i tada i baš u tom periodu, dok je bend rastao, pojavila se prilika koja ga je mogla odvesti daleko od Sarajeva.

- U New Yorku, na Broadwayu, u jednom malom teatru igrali smo mjuzikl “Sarajevski krug”. Goran Karan, sestre Husar, Mirza Tetaragić,… bila je to sjajna ekipa. Prvo smo bili kod Dine Zonića u Daytonu koji me zapravo vidio u FIS-u kako pjevam sa Knock Outom i rekao: “Imam mjuzikl, mogao bi uletjeti - za sedam dana.”, započinje Puško.

Uslijedile su probe, nastup na godišnjici potpisivanja Daytonskog sporazuma, izvedbe uz Gospel hor, Daytonsku i Sarajevsku filharmoniju.

- Nudili su mi stipendiju da ostanem, da studiram muziku, ali album je već bio snimljen. Knock Out je bio moja ekipa to je bio neki sjajan momentum i, iskreno, uzbudljivije je bilo u Sarajevu, priznao je.

U New Yorku je, kaže, svirao i s ekipom Phila Collinsa - “jam koji te natjera da shvatiš da te i tamo kuže”. Po povratku iz Amerike, a nakon odlaska iz Knock outa, Puškar se okreće samostalnom putu. 2007. snima i objavljuje svoj debi album “Novi svijet”, čime započinje novo poglavlje, ono u kojem se potpisuje kao kantautor, producent i neko ko gradi vlastiti zvuk, nakon čega odlučuje otići u Ljubljanu.

- Misao vodilja mi je bila - blizu je Zagreb, pjevam na jeziku koji svi razumiju, možda će se nešto otvoriti. Ali kad se čovjek presadi, treba vremena da pusti pupoljak. Meni su trebale dvije-tri godine da pustim prvi. Moglo se desiti da završim u nekoj firmi, da se budim u pet. Bilo je blizu, ali onda su krenule pjesme. Uletio sam u dobru ekipu - Dejan Radičević, Žare Pak, a pjesma “Sigurni” je tada bila hit. Radio sam i Merlinu back vokale na Koševu i to su bili trenuci po kojima su me ljudi prepoznavali. I onda su počeli stizati angažmani, govori on.

Puškar se u razgovoru prisjeća i stvari koje ne bi stale u klasično biografsko poglavlje, ali jesu presudne za njegov put.

- Moj prvi bubnjar u Ljubljani bio je iz Laibacha. Posudio mi je pare za gorivo da odem na turneju. Toliko o tome da su Slovenci hladni - to je stereotip koji prezirem. Ja sam tamo doživio samo ljubav, kazao je.

Baš tu, gdje je od ljudi dočekan širokog srca, i danas živi i stvara, balansirajući između studija, koncerata i porodičnog života.

Cijeli razgovor pogledajte i poslušajte na ovog petka u 20 sati na www.oslobodjenje.ba te na svim platformama: YouTube, Apple Podcasts, YouTube Audio, Deezer, Spotify, Podcast Index, Amazon Music, TuneIn + Alexa, Podcast Addict, Podchaser, Pocket Casts, Listen Notes i Player FM.