Nedžad Begović pričao nam je o ''traumama'' iz djetinstva, filmskom klubu ''Riječ mladih'' i kreativnosti nemanja

Gost podcasta O prostoru sa Zecom I Vukom je filmski reditelj i scenarista, Nedžad Begović, koji osim u domenu filmske umjetnosti uspješno  djeluje i u domenu  likovne umjetnosti. Tokom opsade Sarajeva dao je doprinos dokumentiranju svakodnevnog života u ratu. Njegova djela su prikazana na prestižnim svjetskim festivalima, a osvojio je brojne značajne nagrade i priznanja. Sa Amirom Vukom- Zecom  prisjetio se ranog djetinjstva, odrastanja, Filmskog kluba “ Riječ mladih “ I  filmskog kritičatra Duška Dimitrovskog čije su mu riječi promijenile život, odlazaka na Pulski festival. 

Reditelj Begović je dijete Mejtaša

U podcastu, naš gost i voditelj Vuk Zec pričali su o odrastanju u sarajevskoj mahali koje je u velikoj mjeri oblikovalo Nedžadov opus i neraskidivo ga vezalo za rodni grad. Dotakli su se fenomena mahalske ''policije'' koju je u ovom slučaju predstavljala jedna nana koja je imala pravo da disciplinuje svačiju djecu, od milja zvana ''Njanja'':

- Mi djeca stalno trčimo iz bašte na ulicu, sa ulice nazad i stalno prljamo, a ta nana - Njanja je mi zvali, Tanović, stara gospođa - ona je bila eksplozivna, energična, bučna glasna i samo je galamila na nas jer ona stalno čisti i koliko god ona čisti a mi za njom prljamo, ispričao je.

- Ti kad dođeš kući, ako bi slučajno fasovao - Njanja zna zašto je to bilo, dodao je. Podijelio je i koja stvar mu je bila najgora ''disciplinska mjera''

- To je bilo najveće poniženje, kad te ovdje za soluf uhvati pa te počupa, to je ono - ne boli ali nekako se jadno osjećaš!, podijelio je uspomenu iz djetinjstva.

/

Duško Dimitrovski i kultni klub ''Riječ mladih'' su mu promijenili život

Begović je govorio i o svojim uvodima u film prilikom kojih je bio izložen utjecaju velikih imena iz svijeta jugoslovenske kinematografije a sve je to prolazio sa svojim prijateljima i kolegama sa kojim će poslije oblikovati bh. filmsku scenu. Na put filma ga je ''uputio'' sam Duško Dimitrovski koji ga je, kao mladog entuzijastu, pozvao u filmski klub ''Riječ mladih''.

- Kako su oni vidjeli da ja stalno dolazim (na projekcije, o.a.), meni je Duško Dimitrovski rekao ''hajde dođi u klub'' i onda sam ja došao u klub i bio u predsjedništvu kluba pa poslije bio predsjednik i tako ali ta rečenica Duška Dimitrovskog koji mi je rekao ''haj' dođi'' meni je promijenila život i odredila mi cijeli život, prisjetio se.

- To je bilo kultno mjesto,  kompletan uslovno establishment kulture, ovih poznatih knjiženika, sve je to bilo u filmskom klubu Riječ mladih.  I dolazilo se, gledali se filmovi, u kinoteci smo mogli gledati filmove koje smo mi birali.  Ono, hoćeš da vidiš, ne znam, Dovženka ''Mati'', hoćeš onoga Miklosa Jancsa, ovako neki, koje mi znamo iz historije filma,  ono čekaš onaj Sineasta da izađe, to je bio evropski referentan časopis koji se pravio ovdje u Štrosmajerovoj.  I čitaš tamo šta je i onda ti naručiš iz kinoteke i dobiješ i odeš gledati te filmove.

/

Ljepota i inspirativnost ''nemanja''

Nije tajna da je filmska scena u bivšoj državi bila usko uvezana a ta uvezanost je dolazila do kulminacije na Pulskom Filmskom Festivalu, čija je filmska škola ostavila dubok trag na domaće filmske radnike, pa i Nedžada Begovića.

- Pulski festival imao ljetnu filmsku školu, to su najveća imena bivše Jugoslavije,  dolazili iz inostranstva, Vlada Petrić, ovako, sa neke Kolumbije, ne sa neke Kolumbije nego Kolumbija je ozbiljan univerzitet, i mi idemo u filmsku školu i to traje sedam dana i ono, dakle sve što je bilo od kritike i režisera i snimatelja,  sve što je bilo referentno, oni su nama držao predavanje u Puli. 

- I onda, recimo, sjećam se iz Makedonije dođe troje, petero ne znam, iz Hrvatske, sedam iz Srbije, dvoje iz Crne Gore,  a mi zakupimo vagon, 76 mjesta, a nas 80 u vagonu, mi zakupili vagon, idemo u Puli, odkače nas negdje u Ljubljani,  pa druga kompozicija, i mi smo farbali svake godine tu Pulu, gitaru nosili- dođeš iz Pule  providan, 15 dana ne spavaš, osim na plaži malo, dok se ne osvjestiš, samo filmovi, konferencije za štampu, prijepodnevne projekcije, a to je bilo tako sočno, tako gusto, imalo je smisla. Ja mislim, Danis je imao 13-14 godina,  kad je k'o klinac išao s nama u Pulu, kazao je Beganović

Vuk Zec je dodao da je organizacija bila ključna u svemu tome uprkos nedostatku sredstava i da je upravo to ''nemanje'' proizvelo jednu žudnju i inspiraciju u mladim umjetnicima, te da bi danas to mnogo drukčije izgledalo, sa čime se naš gost složio:

- To je najvažnije, ti si zamišljao, izmišljao svoje svijetove i onda ih, kako bi rekao, pravio u skladu sa onom djetinjom maštom. Recimo, ja sam vidio neki komšija je selio i došao onaj ''dajc'' koji se pali na kurblu. I kurblu treba znat', to je ovako nešto kao kad bi bilo slovo S, po 23 centimetara metalna neka armatura,  ali nije savijeno S nego je ravno i onda to se negde ugura u kamion, u karambolku i to ti zavrtiš i kamion se upali i ode ono. Meni je nešto to bila fantazija jer kroz tu moju ulicu, kaldrmu, uglavnom prolazila dvokolica sa konjem. I onda sam ja, kako, ne znam, možda mi je i otac pomogao da ja napravim tu kurblu i onda sam ja nju gurao u svaku rupu.  Ono, gdje god ima rupa, ja idem, vrtim, i onda sam sebi: ''An, an, an'' - ti praviš sam sebi sliku svog kamiona!, naveo je primjer dječije kreativnosti koja i jeste ključna za kreativni razvoj.

O ovim ali i brojnim drugim temama gledajte i slušajte u novom izdanju podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom.