Grom iz vedra neba
Bila je to neka skromna, blijeda, mršava srijeda. Branislav i ja smo se vukli kući nakon što nas je prva smjena iščetvrtala. Nije nam trebalo mnogo do kreveta, ali smo napredovali kao da nas je za stolom čekao tanjir nasuvo skuvanih mahuna. Korak naprijed, natrag dva. Kako smo hodali, tako smo i pričali. Mrmljali smo nepovezano i rasijano, svako je raspetljavao svoju brigu, tek odjednom, kao da ga je neko sa keca prebacio na peticu - Branislav snažno, muški i sočno opsova.
Čudo i strah
Manje bih se iznenadio da me neko istovremeno ovjerio maljem između rogova, pustio kerove na mene i umotao me u bodljivaku žicu. Ukopao sam se u mjestu i nisam sebi mogao da dođem od čuda i straha. Nikada nisam čuo nijednog petaka da psuje, čak ni one najrđavije među nama, a sada je Branislav, moj veliki drug i jedan od dvojice najboljih u razredu, opsovao kako ne psuju ni starci kojima bi dodijala julska žega, dosadne muve i krvoločni komarci.
Nisam znao odakle mu tolika hrabrost. Ja sam bio spreman da ulazim u dunavske virove, hvatao sam ljeti bjelouške žmirkajući sa dva prsta, pentrao sam se po tuđim trešnjama kao da su dedine, preskakao sam živo blato u dunavskim ritovima, ali se ama baš nikada nisam usudio da opsujem. Ne samo da se nisam usuđivao, nego mi se psovka nikada nije lopovski tiho provukla kroz glavu. Branislav je opsovao kao da ima trideset godina više, kao da je nečiji otac, stric ili tetak i te sam večeri lovio san istovremeno tražeći vrelo te njegove hrabrosti.
Koliko sam bio zblanut, toliko sam bio i uplašen. Šta ako nas je neko čuo? Ja, dabome, nisam opsovao, opsovao je Branislav, ali moram biti kriv koliko i on, jer sam postao saučesnik u toj vulgarnoj tajni. Čuo sam nešto što nisam smio da čujem i ako je to čuo još neko osim mene, onda mojim gaćama i onome što je ispod njih spasa nema. Nisam tada znao šta je sve djeci zabranjeno, ali sam veoma dobro znao da se psovanje nalazi na vrhu te liste, možda čak i na zacementiranom prvom mjestu. Na psovačku livadu djeci je bilo dozvoljeno da ulaze taman koliko im je bilo dozvoljeno da ulaze u minsko polje.
Nije prošlo mnogo vremena, jedno polugodište u vrh glave, kada smo svi propsovali. Kao da smo se takmičili ko će češće i žešće lanuti. Uvijek je, naravno, neko bio na straži dok smo puštali jezičine i psovanje je mic po mic dobilo zavjerenički karakter. Najviše smo psovali na pecanju (kad promašimo kontru), na fudbalu (čim fulamo zicer) i na tavanu Lazine kuće. Psovački arsenal nam je bio skroman, ali smo rukali udarnički. Majku, oca, sunce i boga u svim mogućim varijantama, oblicima i kombinacijama. Nije tu bilo, razumije se, nikakve ljepote, nije bilo čak ni strasti, nije bilo ničega osim dječačke žustrine i tupavog uvjerenja da nam psovke stoje baš kao što nekom starijem učeniku stoje brkovi ili cigara prikucana u uglu usana.
Kako je počelo, tako nije stalo. Psovački mehanizam danas radi kao podmazan. Nema šta sve nisam čuo da ljudi psuju i nema šta sve i sam nisam opsovao. Ne znam odakle dolazi tolika lajalačka snaga. Mater je rijetko pucala iz usta. Ako je ikada. Pokojni ćaća je tukao češće, ali je on imao specifične psovke koje su bile više smiješne nego ozbiljne i opasne. U jednoj od najčešćih se pominjao Tuđman o čiju bi se tarabu svako malo očešao. Provlačio je “oca domovine” kroz trnje, blato i svaki đubar. Ja sam od njihove skromne lepeze napravio harmoniku sa stotinu trideset i dvije dirke. Ne velim baš da sam psovački kralj, ali nisam ni među poslugom.
Ljudi okidaju kada su bijesni, nemoćni, tužni. Kada su ushićeni, srećni, iznenađeni. Ako je plasirana u pravo vrijeme i na pravom mjestu, psovka pomaže govoru. Unapređuje ga iz siromašnog ćate u vanrednog profesora. Ali, malo je onih koji umiju tako sa jezikom. Više je onih kojima je opsovati za slavskom trpezom kao napiti se vode. To su oni koji nemaju mjeru i koji su uvjereni da su upravo oni mjera svemu. Takvi psovkom dokazuju muževnost, odvažnost, drčnost, a ne vide da iza tog plota nema ništa sem korovi i starih kopriva.
Majstori psovke traže najneobičnije i najnevjerovatnije spojeve. Ima u tom herbarijumu istinskih čudovišta pred kojima čovjek može samo da zanijemi. Najsnažniju, najubitačniju i najnevjerovatniju psovku čuo sam u jednom potkozarskom selu kada je mrzovoljni domaćin komšiji čije su mu ovce ušle u šljivik opsovao dijete od kile. Slušao sam i prije i poslije toga svakojaka čudesa, pogotovo u Krajini u kojoj je psovanje nacionalni sport, ali na takvu jezičku minu nikada više nisam nagazio. Odakle je nesrećni starac izvukao toliki otrov? Da li ga je naslijedio ili ga je sam otkrio? Tu pametnog odgovora nema.
Ljekovito dejstvo
U psovačnicama takvih majstora nema čega nema - i ružinog trnja, i stajskog đubriva, i gnjilih šljiva, i mahnitih kerova. Sve ti čarobnjaci umiju opsovati. Za njih psovka ima i ljekovito i magijsko dejstvo. Kad opsuju iz najdubljih ponora stomaka, oni su sa sebe skinuli trista kubika muke. Kad nagrde sve svece i svako božije slovo, tek onda mogu odahnuti i na trenutak zaboraviti jad koji ih je na psovanje natjerao. Bez te psovke njihovo bi srce stalo, pluća bi se rasprsla, glava bi pukla kao prezrela lubenica.
Za svaku priliku imam psovku. Kada završim tekst. Ili kada dva sata ne mogu da ubodem dvije rečenice. Kada handam u petoj ruci. Ili kada me kartu prije handa dignu dvjesto. Kada Đoković pogodi volej. Ili kada ne prebaci mrežu. Kada pročitam dobar tekst. Ili kada me glava zaboli zbog traljavih pasusa. Svaka mlada ima svoga mladoženju. Kitim i vezem kao da sam samo za to plaćen. Pretjerujem, ali šta je život nego neprestano i (najčešće) zaludno pretjerivanje?
