(VIDEO) Sekson: Neću da nikoga nosim na duši i radije ću da jedem rižu kao u ratu

Prošlo je 14 mjeseci otkako je koronavirus stigao u BiH i promijenio način življenja. Tek smo vidjeli koliko su zapravo koncerti i muzika bitan faktor u našim životima. Kako izgleda život muzičara od početka pandemije? Od čega žive i da li su dobili ikakvu pomoć od države? O ovome smo Iza naslova govorili sa Davorom Sučićem aka Sejom Seksonom, frontmenom benda Zabranjeno pušenje.

Najprije smo razgovarali o tome kako je Republika Hrvatska pomogla svojim muzičarima za vrijeme pandemije, a kako je na to odgovorila BiH.

- Ovdje je sigurno već pet-šest mjeseci aktuelna ta solidarnost sa ovom branšom i postoje i projekti gdje se doznačavaju sredstva ljudima koji su investirali u velike koncerte koje nisu održali. To su velike dvorane i veliki troškovi i u Hrvatskoj je Nikša Bratoš predsjednik Udruženja muzičara našao kontakt sa politikom i predstavio im problem, i većina organizatora je dobila velika obeštećenja, i po nekoliko stotina hiljada maraka da prežive, da sačuvaju firme i ljude i da opstanu u ovom vremenu i kada sve prođe mogli da nastave svoje funkcije, navodi Sekson.

Kada je riječ o zabrani sviranja kađe da je na neki način sam sebi napravio zabranu.

- Dok god postoji rizik i opasnost da neka okupljanja budu vezana uz naše ime nećemo raditi bez obzira na odluke Krizni štabova i ministarstava. Ne želim nikoga da nosim na duši i radije ću da jedem rižu kao što sam jeo u ratu, tri godine, nego da napravim koncert koji će nekoga da košta glave. Bez obzira što mladi ljudi slabije oboljevaju i imaju blaže kliničke slike, oni odlaze kući svojim roditeljima. Treba biti vrlo oprezan, ovo je nešto slično ratu, ali ustvari je puno gore. Nemamo te atribute rata ali vidimo da su žrtve ogromne, ističe Sekson.

Dodaje da je u SAD-u puno više ljudi stradalo od korone nego u ratovima posljednjih 100 godina.

- Ne treba niko da u ovom trenutku razmišlja o sv om biznisu i komforu. Moramo da razmišljamo o životima ljudi, a ne biznisu. Ovo će se završiti kada svi budemo svjesni da moramo učestvovati kroz vakcinacije ili odustajanja od planova i  života na koji smo naučili. Moramo da poštujemo ljude čija je to profesija i koji nam daju smjernice kako da se ponašamo i kako da živimo. Nedostaje tu koordinacije i kriterija nekima se dopušta, a nekima ne, ali dok to ne bude jedna unisona melodija u koj ćemo svi učestvovati teško da ćemo izaći iz ovog problema, kazao je Sekson.

Možda i ne bi bila toliko bolja situacija u Hrvatskoj da nisu primljeni u Evropsku uniju, čija pravila i propise su morali da primjene.

- Ovdje jednostavno ima puno više sredstava i više se novca akumulira oko ovog posla. Bili su prislijeni da uvedu propise EU. Naplata autorskih prava je na godišnjem nivou je oko 30 miliona KM. Sve autorske agencije u BiH i agencije za izvođačka prava ne skupimo ni šest miliona. Radi se o ogromnoj disproporciji u radu svih sektora i faktora koji su potrebni da bi ova industrija živjela. Imaju ogromne rezerve i kapital koji može da pomogne. Ja sam u upravnom odboru AMUS-a bio sedam osam godina, ali kaptial kojim mi raspolažemo dapomognemo autorima i ugrženim i potrebitim, da poguramo projekte, imamo oko 150.000 KM godišnje. Igraš koliko ti protivnik dozovli. Imamo tri države u državi i imamo nefunkcionalnu vlast koja i nema neko zanimanje ni interese za to. Svodi se sve na politiku visokih plata i privilegija koje idu uz te funkcije. Za običan život se ima malo sluha i vremena. Pogotovo što je muzička industrija je ono što aktuelna vlast niti želi niti ima sluha za nju, mi smo ružno pače i siroče, smatra Sekson.

Kazao je da je AMUS uplatio u posljednjih pet-šest godina šest-sedam miliona poreza.

- Mi ne pripadamo toj kategoriji zanimljivih sektora nacionalnim politikama. Sve što je građansko i mimo politike i interesa u ovoj zemlji, nema se sluha za to. Vidi se to u filmskoj industriji i sportu. Sportaši nemaju za hotelja i trenerki. Ovo su bile djelatnosti koje su donijele više promocije BiH, nego kompletna ministarstva i ambasade. Koliko su posla za BiH napravile jedna Amira Medunjanin, jedan Damir Imamović i jedna Dubioza Kolektiv, to su neprocjenjive vrijednosti i doprinosi. Prava je sramota da 14 mjeseci nema nikakve inicijative niti naznake da se tim ljudima pomogne. Ako imate sistem i politiku kojoj ovoliko treba da nabavi vakcine i respiratore, to je defakto pitanje života i smrti, kada vidite koliko je interes za taj problem onda mi muzičari nemamo šta tu uopšte da tražimo kada vidimo koliko je njihovo zanimanje za takve probleme. Ne osjećam se da imam prava da nešto kažem kada vidim koliko drugih i većih problema ima koje oni rješavaju lijevom rukom, kaže Sekson.

Kompletan razgovor sa Sejom Seksonom i Edinom Muftićem pogledajte u videu.