(VIDEO) Prof. dr. Buljan Flander: Nasilje nad djecom povećano u godini pandemije, zbog izolacije nemaju gdje potražiti pomoć

Gordana Buljan Flander/

Amir Papić

15.02.2021. (18:14)

Link kopiran u međuspremnik

Veliki broj djece koji je trpio nasilje i prije pandemije u svojim kućama, školu je dožljavalo kao bijeg od nasilnika

Nastavak vijesti ispod promo sadržaja

Medicinske studije otkrivaju da svako treće dijete u Njemačkoj pati od anksioznosti ili depresije povezane sa pandemijom, ili pokazuje psihosomatske simptome poput glavobolje ili bolova u stomaku. Nedavno je evropsku javnost šokirala uzbuna ljekara sa Odjela za psihijatriju djece i mladih bečke Opće bolnice, koji su objavili informaciju da je sve više mladih u programu psihijatrije, na kojoj više nema mjesta za nove pacijente.

Slikovito rečeno, pale se crvene lampice i krajnje je vrijeme da pokrenemo priču o mentalnom zdravlju djece i mladih, ali i pravim rješenjima. Da li je povratak djece u školske klupe rješenje i zbog čega, tema je o kojoj smo u današnjem izdanju emisije Iza naslova razgovarali sa prof.dr. Gordana Buljan Flander, direktoricom Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i inicijatoricom projekta Hrabri telefon u Hrvatskoj.

Nažalost, veliki broj djece u Hrvatskoj doživio je traumu zbog zemljotresa. Buljan Flander kaže, povećan je pritisak poziva i dolazaka roditelja sa djecom, posebno nakon potresa.

- Osim toga što žive u stanju produženog stresa, kao i sva djeca na svijetu, naša djeca koja su izravno doživjela potres, imaju dodatne poteškoće, poput separacijskih strahova, ne žele se odvojiti od roditelja, imaju teškoće spavanja, smetnje, ili povećani ili smanjeni apetit, trbuhobolje i glavobolje. Već same posljedice pandemije su bile te da su se djeca bojala da će oboljeti oni ili njihovi bliski članovi obitelji. Povećana anksioznost i depresivnost, i zato smo već u četvrtom mjesecu osnovali povjerenstvo za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba. Tu smo već tada počeli raditi na otpornosti djece i mladih, ističe Buljan Flander, i dodaje da je u toku screening sve djece osnovnih i srednjih škola, kako bi se vidjelo da li imaju povećan nivo anksioznosti, depresivnosti i PTSP-a.

Roditeljima savjetuje da pažljivo promatraju svoju djecu, i ako vide da se počinju mijenjati, onda da potraže stručnu pomoć.
- Ali, roditelji su zapravo prvi prirodni pomagači djeci, i kada postoji neka kriza, poput ove zdravstvene, jako je bitno da djeca znaju da sa roditeljima mogu o svemu razgovarati, da mogu reći sve što ih muči, da mogu reći i emocije koje ih preplavljuju a da ih roditelj neće minimizirati i negirati i reći kako ih ne treba biti strah, kako je plač za malu djecu, itd. jer onda djeca se neće usuditi razgovarati. Zaista je jako važno djeci dati priliku da razgovaraju o tome što ih muči, kako se osjećaju, čega se boje, i onda im dati ispravne informacije. Mnogi roditelji misle da su djeca mala i da ne treba s njima razgovarati o kriznoj situaciju. Treba s njima razgovarati. Svaka krizna situacija i za malo dijete zahtjeva objašnjenje, naravno, adekvatno njihovoj dobi. Roditeljima uvijek kažem da daju djeci kakav takav osjećaj kontrole nad situacijom, pa da im objasne šta je to virus i kako se on prenosi, kazala je Buljan Flander.

Čuli smo za tezu da je veliki broj djece koji je trpio nasilje i prije pandemije u svojim kućama, školu dožljavalo kao bijeg od nasilnika.
Buljan Flander kaže, ovo je vrlo važan aspekt, jer, dok postoji fizička izolacija, postoji i socijalna, pa djeca koja su izložena nasilju nemaju gdje potražiti pomoć, a s druge strane, pošto se ta djeca ne usude govoriti o traumama koje doživljavaju unutar četiri zida u svojoj porodici, nema osobe koje to mogu vidjeti.
- Ako ne idu u školu, onda to nastavnik ne može vidjeti. Ako ne ide u vrtć, odgajatelj to ne može vidjeti. Niko onda ne može reagirati. Upravo zbog toga pitala sam MUP Republike Hrvatske pitala sam da mi da podatke o nasilju nad djecom u 2020. godini u odnosu na 2019. Povećano je nasilje za 43 posto. To me ne čudi, jer su zapravo žrtve djeca zatvorena sa svojim zlostavljačima. Ne usude se nazvati ni na telefone, SOS linije za pomoć djeci. I tu se moramo osloniti na ljude koji su blizu - susjede, rodbinu, nezlostavljajućeg roditelja, istakla je, i dodala da su djeca izložena i seksualnom zlostavljanju više nego što je to bilo prije pandemije, jer su jako puno vremena pred malim ekranima, gdje imaju i previše prilike doći u kontakt sa seksualnim zlostavljačima, koji, pošto ne mogu putovati, traže djecu putem ekrana i modernih tehnologija.