Nermina Mujagić o užasima počinjenima u Višegradu: To je za mene veća trauma od one u Sarajevu, 1992. godina je izbrisala sve lijepo što se desilo

Ovosedmična gošća emisije U kontru sa Draganom Markovinom je redovna profesorica na Fakultetu političkih nauka Nermina Mujagić.

Razgovarali smo o njenom odnosu prema užasima koji su počinjeni u njenom rodnom Višegradu, o tome kako se nosi s tom traumom i odlazi li tamo te o Andrićgradu.

Višegrad je njena emotivna rana. Godina 1992. je izbrisala sve lijepo.

- Do kraja svog života ću biti vezana za taj grad na različite načine. Prvi moji izlasci, prva druženja, Drina, nana, dedo, daidže... Korzo kojim se šetalo... Nažalost, 1992. godina je sve to izbrisala. U Višegradu sam izgubila oko 17 bliskih rođaka i to je možda čak veća trauma od one u Sarajevu. Jer ja sam u Sarajevu također izgubila puno svojih drugova, izgubila sam oca, tokom čitave opsade sam bila ovdje. Ali zbog stravičnih zločina koji su se dogodili, zbog načina kako su ljudi ubijani, zbog te postdejtonske potrage, za nestalima, zbog te boli koja je duboko ušla u taj kolektivni porodični imunitet, Višegrad će za mene uvijek predstavljati mjesto i ljubavi i tuge, kazala je.

Govorila je i o Andrićgradu. Andrićgrad je napravljen kako bi zasjenio dešavanja u Višegradu '90ih godina.

- Skupila sam jedne godine hrabrosti, otišla sam tamo i popila kafu. Ne mogu reći ni da je to loše napravljeno, ali kada znate historijat i zbog čega je to napravljeno, ja onda imam jednu vrstu distance i otpora. Čak sam i napisala knjigu koja je neka vrsta opozita Andrićgradu. Knjiga se zove Višegrađanstvo. Nisam dozvolila da ime tog grada isključivo pripada samo jednoj etni i ideologiji, u ovom slučaju jednoj nacionalističkoj ideologiji. U mojoj knjizi su potpuno druge stvari i drugi pojmovi korišteni. Ona je zapravo ono što bi Višegrad trebao biti - mjesto pomirenja, mjesto gdje ćemo otvoreno govoriti o tome kako da se suočimo sa našom krvavom prošlošću, poručila je.

Cijeli razgovor pogledajte u subotu u 16.20 sati.