Kako prepoznati nasilnika? - Mnogi ne shvataju ozbiljno ili biraju da ne reaguju na "crvene zastave"

Helena Bakić, psihoterapeutkinja specijalizovana za rad s traumom i posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP), gostovala je u emisiji "Oslobođena" kako bi podijelila svoja iskustva i izazove rada s osobama koje su preživjele teške traume. Bakić je istakla važnost razgovora o teškim temama poput nasilja u porodici, seksualnog zlostavljanja i drugih oblika traume. Iako kao stručnjak ima alate za zaštitu, priznaje da se ne može emocionalno distancirati od tih iskustava, te da i njoj, kao terapeutu, često ostaju snažne emocije poput ljutnje i gorčine. Smatra da je otvoren razgovor ključan za suočavanje s traumom, kako bi se kroz rad sa ovim temama postiglo olakšanje i stabilizacija emocija.

- Ono što se dešava u stresnim situacijama za svaku osobu je da se bude neke dublje stvari, neke, da kažem, i traume i različiti mehanizmi tako da nekako što više stresora imamo i na globalnom nivou i na nivou društva i kulture, a i pojedinac u svom životu, nekako ako stvarno ne radimo na tome da preuzmimo odgovornost, i da neke stvari promijenimo prvo kod sebe, ne možemo okolinu da mijenjamo. Onda stvari isplivavaju i ponekad eskaliraju, kao što vidimo.

Bakić je objasnila kako postoji dvojak razlog zašto žene često ne prijavljuju nasilje ranije. Prvi je taj da sistem često ne reaguje adekvatno. Iskustva pokazuju da, iako postoje institucije zadužene za zaštitu, žene nerijetko ostaju bez stvarne podrške čak i nakon što odluče napustiti nasilnika. Policija i sistem često ne nude dovoljno zaštite, pa se mnoge žene nakon prijave nastavljaju suočavati s nasiljem, strahom i prijetnjama. Drugi razlog je psihološki aspekt, gdje žrtve često imaju osjećaj da ne mogu same rješavati problem, ali su neodlučne da uključe druge ljude, s obzirom na rizike koje to nosi.

Sankcionisanje nasilnika

- Ono što primjećujemo je da - neke ljude i sankcionišu, oni odu i na zatvorsku kaznu i na neke druge oblike kazne. S tim ljudima se ništa ne desi. Oni u jednom momentu vrate se na slobodu i oni su ista osoba, ista ličnost. Uglavnom, opet ima izuzetaka, ali taj zatvor i neka druga kazna neće baš uvijek promijeniti osobu. Može u njoj samo još veći revolt da izazove, rekla je Bakić.

Helena objašnjava da sankcionisanje nasilnika može biti izazovno zbog složenosti njihove ličnosti. Većina nasilnika pokazuje poremećaje ličnosti, a često je riječ o antisocijalnim profilima. Rad s takvim osobama je izuzetno težak, posebno jer promjena zahtijeva njihovu motivaciju, a to nije uvijek prisutno. Osobe sa psihopatskim strukturama ličnosti obično nisu sposobne za promjenu, dok se kod narcisoidnih ličnosti u prošlosti vjerovalo isto. Međutim, s razvojem psihoterapije, pokazuje se da napredak može biti moguć, ali samo uz ozbiljnu motivaciju i dug proces.

- Granični poremećaj ličnosti je isto jedna ozbiljna, opasna potencijalno struktura. Prvo za sebe, pa onda i za druge ljude. I još niz drugih poremećaja i vidim da je to dosta ljudima još uvijek daleko. Da nekako vjeruju da se to i da takve ličnosti se dešavaju nekom drugom tamo i da su negdje drugdje. A oni su u stvari svugdje oko nas. Samo što nemaju svi ljudi dovoljno alata da ih prepoznaju. I zato ja nekako i potenciram i stalno pričam da ljudi trebaju da se edukuju, istakla je.

Ona ističe kako je u današnje vrijeme veliki izazov objasniti ljudima da odnosi s određenim osobama mogu biti opasni i štetni. Pojedinci ne mogu promijeniti svoje partnere, članove porodice ili bliske osobe ako one imaju određene destruktivne osobine. Iako je važno ne otići u krajnost i etiketirati te ljude kao potpuno loše ili nepromjenjive, važno je prepoznati opasnosti i zaštititi sebe. Bakić dodaje da iako neki poremećaji, poput psihopatije, mogu biti urođeni, mnogi drugi, kao što su narcisoidnost, nastaju kao rezultat trauma i povreda koje su ti ljudi doživjeli.

Crvene zastave

Ona objašnjava da je moguće prepoznati određene osobine koje bi mogle ukazati na potencijal za nasilno ponašanje. Ističe da mnogi ljudi već prepoznaju tzv. "crvene zastave" ili upozoravajuće signale, ali ih često ignorišu. Ove crvene zastave mogu biti znakovi budućih problema, uključujući nasilje, ali ljudi ih ne shvataju dovoljno ozbiljno ili biraju da ne reaguju na vrijeme.

- Sve nas uvijek vraća na naše djetinjstvo. Mnogi broj ljudi zbog verbalnog, emotivnog, fizičkog ili neke druge vrste zlostavljanja u djetinjstvu od strane porodice, prijatelja, vršnjaka ili u bilo kom kontekstu, prosto nauči na taj tretman. I nekim ljudima je to dio ljubavi i dio odnosa. Neki ljudi duboko nesvjesno, nekad i svjesno, ali to je najčešće nesvjesno, vjeruju da su taj tretman zaslužili, da nisu dovoljno vrijedni, da je bolje da imaju bilo koga drugog nego da ostanu sami. Tu su rečenice koje najčešće čujem, da će ih svi drugi odbaciti, da mogu da budu sretni i da ih je i taj neko prihvatio. I to su ti neki naši obrasci i uvjerenja koji nas tu direktno drže, navela je Bakić.

Kako prepoznati nasilnika?

- Nekako uvijek ta najdominantnija stvar je ljubomora. Ljubomora nije zdrava, nije znak ljubavi, nije znak da je nekom stalo do vas, da vas neko voli i slično. I onda mi ljudi najčešće postavljaju pitanja: Onda znači da je zdrava osoba neko kome je potpuno svejedno da li se ja viđam još s nekim i slično? Ne. Ali nasilnik ima tu ljubomoru, ima tu potrebu da kontroliše drugu osobu. Ima potrebu da je potpuno kontroliše, kazala je Bakić. 

Helena objašnjava da se ljubomora manifestuje kroz zabrane, kao što su ograničavanje kontakata s određenim ljudima, nametanje mišljenja o tome s kim se može, a s kim ne može družiti. Kontrola se postepeno proširuje na različite aspekte života, uključujući odvajanje od porodice i prijatelja, a zatim i na posao, određujući šta osoba smije ili ne smije raditi, pa čak i kako treba izgledati. Ova potreba za kontrolom, koja je dio ljubomore, jedan je od ranih znakova problema u vezi.

- Ono što je drugi pokazatelj je ono što nazivamo engleskim terminom gaslighting, kad ta druga strana nije spremna da bude u odnosu na način da razumije drugu osobu i na način da uvaži drugu osobu. Naravno, u svakom odnosu će biti konflikti, rasprave i nesuglasice. Nemoguće je da ih nema. Ali velika je razlika kad ti partner kaže: "Razumijem te, čujem te. Ja se ne slažem s tim. Ja imam drugačije mišljenje i drugačiju vrijednost. Ja razumijem da ti tako misliš. Razumijem i da sad ovo što sam ja rekla da je tebe povrijedilo. Vidim plačeš. Mogu li nešto uraditi za tebe?" Ono što će manipulativna osoba da uradi u svojoj manipulaciji jeste da potpuno poništi drugu osobu. Najčešće čujemo "luda si, nisam ja to rekla, izmišljaš, što si tako razmažena, preuveličavaš, na sve plačeš, kako misliš da ja tebi išta kažem", istakla je Bakić.

Helena Bakić ističe da nasilje u vezama obično ne počinje fizičkom agresijom. Često eskalira iz emocionalne ili verbalne agresije, koja se može manifestovati kroz galamu, ton, pasivnu agresiju, sarkazam i ironiju. S vremenom, ovakvi oblici agresije mogu prerasti u fizičko nasilje. Važno je napomenuti da žrtve često poriču ozbiljnost situacije, pravdajući nasilnika izgovorima poput stresa na poslu ili temperamenta, ne shvatajući da situacija može eskalirati u ozbiljnije probleme.

- Mi imamo tu jednu tendenciju da ljudi ne uzimaju svoju odgovornost uvijek. U ovom slučaju kad pričamo o žrtvama, bilo bukvalno žrtvi ili toj životnoj poziciji žrtve, kako je nazivamo u nekim segmentima, ti ljudi uzimaju više odgovornosti. Jer oni neće podijeliti odgovornost. Aha, sada je ova osoba preko puta mene odgovorna što bijesni i što se dere i što baca. Ne, oni će uzeti odgovornost na sebe. Ja sam odgovorna što se osoba baca, bijesni ili što god radi.

Ljubav na "bolestan način"

U ovom dijelu razgovora Helena Bakić se osvrće na dvije ključne teme:

Prva je zašto ljudi često umanjuju odgovornost drugih i odlučuju oprostiti, čak i kada su svjesni problema u vezi. Ona naglašava da ljudi često ulaze u tzv. "psihološke igre," što je pojam objašnjen u knjizi Erika Berna "Koju igru igraš?" Ove igre često uključuju dramski trougao u kojem osoba može biti u ulozi žrtve, progonitelja ili spasitelja.

Druga tema odnosi se na to kada je u redu "umiješati se" u nečiji život. Prema struci, to bi trebalo raditi samo kada vas neko pozove da se umiješate. Međutim, žrtve često žele pomoć, ali nisu spremne za istinske promjene, pa povlače "udicu" za pomoć, a kada je dobiju, povlače se. Ovaj dinamizam može biti vrlo izazovan, jer pomoćnik može na kraju biti doživljen kao progonitelj, što može biti emocionalno opasno.

U vezi s nasiljem, Bakić ukazuje na to da neki ljudi, iako vole, to čine na "bolestan način," posebno u situacijama u kojima gube kontrolu nad svojim životom ili odnosima. Njihova percepcija je da, ako ne mogu imati osobu, nitko drugi neće, što ih može dovesti do najgorih ishoda poput ubistava i samoubistava.

Također, nasilnici nisu povezani s određenim nivoom obrazovanja ili financijskog stanja. Nasilnici dolaze iz svih slojeva društva, a često su vrlo inteligentni, što im omogućava da svoju inteligenciju koriste na destruktivne načine.

Za zdrav odnos, Bakić ističe važnost tolerancije razlika i uzajamnog poštovanja.

- Poenta je da u stvari mi tražimo ljude slične nama i koji dijele naše vrijednosti i s kojima ćemo onda dosta lako funkcionisati. To su ti zdravi odnosi gdje se uvažavamo, gdje damo jedno drugom prostor, gdje možemo da budemo podrška osobi, u nečemu što ona osjeća i doživljava, a da mi nismo iskusili sami.

Podcast Oslobođena  slušajte i gledajte svakog četvrtka u 20 sati na www.podcastoslobodjenje.ba te na platformama YouTube, Google Podcasts, Apple Podcasts, Deezer, Spotify, Podcast Index, Amazon Music, TuneIn + Alexa, Podcast Addict, Podchaser, Pocket Casts, Listen Notes i Player FM, a u 23.15 sati na O kanalu.